JЕДИНИ ЖИВИ НАРОДНИ ХЕРОЈ СЛАВИ 100-ти РОЂЕНДАН

На простору СФРЈ остао је само један живи народни херој. Користимо прилику да Петру Матићу Дулету честитамо 100-ти рођендан и пожелимо му добро здравље. Његов животни пут оличен у борби за идеје комунизма и обесправљених слојева друштва, као и његова борба против фашизма, светао је пример за све комунисте.

Петар Матић Дуле рођен је 6. јула 1920. године у Иригу. Потиче из имућне земљорадничке породице. Основну школу је завршио у родном месту и до почетка Другог светског рата се бавио земљорадњом. Дружећи се са младим радницима и студентима, упознао се са идејама радничког покрета и јуна 1940. године је постао члан Комунистичке партије Југославије (КПЈ).

После Априлског рата и окупације Краљевине Југославије, 1941. године, Петар је, као секретар Месног комитета, а потом и секретар Среског комитета КПЈ за Ириг и члан Штаба за припремање устанка, врло активно радио на организовању устанка у Срему. У августу 1941. био је задужен за прихват робијаша-комуниста побеглих из сремскомитровачког затвора.[1] Када је формирана Иришка партизанска чета, постао је њен први политички комесар. У лето 1942. године за време велике непријатељске офанзиве на Фрушку гору, био је током пробоја рањен у ногу. По одласку главнине Сремског партизанског одреда у источну Босну, он је са његовим Четвртим батаљоном остао у Срему. У прво време је био заменик, а потом и командант овог батаљона.

Половином маја 1943. године постављен је за команданта Треће групе војвођанских ударних батаљона, од којих је касније формирана Трећа војвођанска ударна бригада. Заједно са Штабом бригаде организовао је већи број заседа, напада на насељена места и комуникације, које су успешно извеле јединице бригаде у Срему и источној Босни. Након неуспелог напада на непријатељски гарнизон у Брчком, новембра 1943. године, вратио се у Срем, где је преузео дужност команданта Сремског партизанског одреда.

За команданта Шесте војвођанске ударне бригаде постављен је априла 1944. године. У борбама ове бригаде са Немцима на Фрушкој гори 17. јула 1944. године, био је рањен у груди и убрзо пребачен у Италију, на лечење. По повратку у земљу, био је постављен за команданта Сремске оперативне зоне при Главном штабу НОВ и ПО Војводине.

После ослобођења Београда, новембра 1944. године, упућен је на школовање у Совјетски Савез, где је 1945. године завршио Вишу војну академију „Ворошилов“. По завршетку школовања и повратку у ослобођену Југославију, завршио је и Вишу војну академију ЈНА, 1954. године. Обављао је разне одговорне дужности у Југословенској народној армији (ЈНА) — био је командант 51. војвођанске и Четврте крајишке дивизије, начелник Штаба корпуса и начелник одељења у Генералштабу, начелник Ратне школе ЈНА, први заменик Начелника Генералштаба ЈНА, помоћник Савезног секретара за народну одбрану и подсекретар у Савезном секретаријату за народну одбрану (ССНО) и др. Касније се налазио на дужности председника Комисије за општенародну одбрану и друштвену самозаштиту (ОНО и ДСЗ) при Председништву Централног комитета Савеза комуниста Југославије. Пензионисан је 31. децембра 1980. године у чину генерал-пуковника ЈНА.

За члана Централног комитета Савеза комуниста Југославије, биран је од Петог конгреса, а на Седмом конгресу СКJ изабран је за члана Сталног дела Конференције Савеза комуниста Југославије. Био је и члан Опуномоћства ЦК СКЈ за ЈНА. Биран је за народног посланика Скупштине Србије и Савезне скупштине, у више сазива. Од 1982. до 1986. био је члан Председништва ЦК СКЈ. У пролеће 1988. изабран је за председника Савезног одбора СУБНОР-а Југославије, а у октобру исте године је смењен због сукоба са руководством СР Србије. Касније је поднео оставку и на чланство у ЦК СКЈ.

Носилац је Партизанске споменице 1941. и других југословенских одликовања, међу којима су — Орден југословенске звезде с лентом, Орден ратне заставе, Орден заслуга за народ са златном звездом, Орден братства и јединства са златним венцем, Орден народне армије са ловоровим венцем, Орден за војне заслуге са великом звездом, Орден партизанске звезде са сребрним венцем, Орден заслуга за народ са сребрним зрацима, Орден народне армије са златном звездом и два Ордена за храброст. Орденом народног хероја одликован је 20. децембра 1951. године.

Цела породица Петра Матића Дулета учествовала је у рату. Мајка му је стрељана у Јасеновцу, 1942. године, док му је отац до смрти мучен у немачком затвору и две недеље по пуштању из затвора преминуо је у родном Иригу. Сестра од стрица, Анка Матић Грозда, погинула је 1944. током ослобођења Београда. Проглашена је за народног хероја Југославије, 2. октобра 1953. године.

Супруга Душанка такође је била учесница Народноослободилачког рата и борби током Београдске операције.

POSTIZBORNA DEHUMANIZACIJA RADNIKA

Prošlo je tek nekoliko dana od parlamentarnih i lokalnih izbora u Srbiji, a već su se izdešavale stvari koje nisu bile teške za predvideti.
Pre svega, legitimitet izbora je retko ko priznao i svedoci smo da strani mediji svakodnevno izveštavaju o slomu demokratije i izborne volje građana u Srbiji, te o pumpanju izlaznosti od strane vladajuće partije. Ono što u našim medijima primetno nedostaje jeste jasna i usmerena reakcija partija koje su bile blizu cenzusa, a koje se takoreći nisu ni pobunile, osim u slučaju DJB, koja je, prema njihovim tvrdnjama, uspela da obori rezultate na par hiljada mesta i ospori ulazak koalicije POKS u drugom krugu. Ako je verovati tvrdnjama…
SZS se takoreći ekspresno raspao izlaskom Narodne stranke iz ovog čudno definisanog opozicionog bloka, što govori o tome da je platforma veoma nekoherentno i široko postavljena, pre svega u ideološkom, ali očigledno i u interesnom smislu.
Narodna stranka je najavila podizanje krivične prijave protiv premijerke, Ane Brnabić i ministra zdravlja, Zlatibora Lončara, zbog odgovornosti za broj umrlih i zaraženih tokom epidemije, te za prikrivanje stvarne situacije u vezi posledica epidemije. Do ovog momenta se ne zna dokle se sa time stiglo i u kakvom je statusu prijava.
Stranka slobode i pravde je takođe regovala najavom podnošenja krivične prijave protiv Kriznog štaba, iz razloga jako sličnih onima Narodne stranke. U slučaju SSP prijave imamo zvanični zahtev te partije za podrškom građana u vidu potpisivanja peticije, kojom bi se ta tužba podržala. Smatramo da je to tipičan „lov u mutnom“ buržoaskih partija, kojima žele da napipaju puls naroda i pokušaju da animiraju makar jedan mali deo građana, kako bi sebi obezbedili političko preživljavanje. Ukoliko SSP smatra da je takva krivična prijava protiv Kriznog štaba potrebna i ukoliko imaju dokaze (a, dokaza je na sve strane), trebalo je da odmah reaguju, bez mešanja građana. Stvar sa peticijama je takva da one nisu nikakav pravno obavezujući dokument, već pre podrška i „vetar u leđa“ glavnoj stvari, u ovom slučaju, tužbi. U tom smislu, smatramo da je ova stranka i dalje u „praznom hodu“ i da se najavljena tužba suštinski tiče samopromocije i pokazivanja narodu da i dalje na neki način postoje, iako je nejasno kako bi više ikada dobili poverenje i podršku.
U međuvremenu, dešava se ono što se sve vreme dešavalo. Usled nesposobnosti i diletantizma vladajuće partije, epidemija ponovo dolazi u žižu javnosti. Kako se ispostavlja, daleko je jača nego što je bila za vreme vanrednog stanja i čudnih, često i apsurdnih mera sprovedenih protiv njenog širenja.
Jedan od prvih očiglednih znakova slabosti i gubitka kontrole nelegitimno izabranog predsednika jeste pokušaj da se studenti proglase najrizičnijom grupom i pošalju nazad kućama, kako bi se studentski domovi ispraznili i time stekla iluzija borbe protiv virusa. Kako studenti nisu biračko telo vladajuće partije, a svesni toga da je najmanji mogući deo odgovornosti na njima, ekspresno su se skupili i napravili protest, već pola sata nakon gostovanja predsednika na jednoj TV stanici, u udarnom terminu. Blokirane su ključne tačke u Beogradu i predsednik je reagovao munjevito, promenom odluke i „dozvolom“ da studenti ipak ostanu u domovima. Kao izgovor je obznanjeno da mu je pogrešno prenešeno koja je odluka doneta, kao da nismo svesni ko je jedina osoba u ovoj zemlji koja donosi takve odluke.
Situacija u Novom Pazaru je kritična, a sramno obraćanje premijerke i ministra zdravlja, koji su dočekani zvižducima i okretnjem leđa dela zaposlenih je novi peh vlasti i znak da im je čitava situacija potpuno van kontrole. Premijerka je negodovanje ljudi čiji su najmiliji umrli samo dan pre njenog dolaska nazvala politizovanjem skupa od strane opozicije i time uvredila žive i mrtve stanovnike Novog Pazara, ali i cele Srbije i svakoga ko se služi zdravim razumom. Prema nezvaničnim podacima, nakon toga je helikopterom (vojnim, razume se) odletela na odmor, treći, u proteklih mesec dana.
Situacija u Nišu, Tutinu, Sjenici, Vranju i mnogom drugim mestima nije ništa bolja nego u Novom Pazaru, samo što su Pazarci glasniji, što im daje izvesnu prednost u tretmanu situacije.
Partija Komunisti Srbije u potpunosti podržava studentski protst, kao i protest ugorženih i poniženih ljudi u Novom Pazaru i ostalim mestima koja se nalaze u nezavidnom položaju. Pritom naglašavamo da je u Ivanjici situacija verovatno još i gora, jer su ljudi više od nedelju dana bez vode, u poplavljenim domovima, sa razorenom infrastrukturom, jer su neki mostovi odneti, a putevi i prilazi oštećeni usled skorašnjih padavina i poplava.
I vlast i opozicija su pokazali nebrigu, nemar, bezobrazluk i inertnost kada su u pitanju radnici, koji jedini istinski pokreću i vode ovu zemlju, a čiji su životi ugroženi devalvacijom humanih vrednosti i nedopustivim ponašanjem vlasti i opozicije. Apsolutno podržavamo spontana okupljanja i proteste radnika, koji nisu politički obojeni i pratimo razvoj situacije.
SF/SN

ATAK PUTINA NA KPRF


Prenosimo pismo koje nam je poslala Komunistička partija Ruske Federacije.
Povodom Dana pobede nad fašizmom 09.05.2020. nekoliko komunista iz redova Komunističke partije Ruske Federacije okupilo se na centralnoj moskovskoj ulici kako bi otpevali pesme posvećene Danu pobede i slavnoj Crvenoj armiji. Među okupljenim komunistima bili su i prvi sekretar gradskog komiteta KPRF i poslanik državne Dume Valerij Raškin, poslanik državne Dume Denis Parfenov, poslanik Nikolaj Zubrilin i još nekoliko poslanika iz KPRF-a. Nosili su transparente pobede nad fašizmom pridržavajući se svih mera predostrožnosti: ograničen broj ljudi, socijalna distanca, dozvola organa bezbednosti. I pored toga, policija je pevanje pesama pobede nad fašizmom smatrala ilegalnom i opasnom političkom akcijom. Čak i nakon što su se uverili da su u pitanju narodni poslanici, policija je počela da ih pritvara uz upotrebu grube fizičke sile ugurala ih u vozila za prebacivanje kriminalaca. Zbog svog statusa samo su dva poslanika državne Dume izbegla pritvor. Uprkos tome što je crna policijska čizma zakoračila na crveni transparent nije uspela sprečiti da se zastava velike pobede nad fašizmom ponosno zavijori Moskvom i celom Rusijom.
Dan pobede je došao pre 75 godina kada je nad Berlinom podignuta crvena zastava slavne Crvene armije koju su podigli sovjetski vojnici pod vođstvom Komunističke partije. Ljudi širom sveta ovu zastavu slave kao simbol pobede nad fašizmom.
KPRF izražava duboku zahvalnost svima onima koji su u svojim zemljama izveštavali o proslavi 75 godišnjice pobede nad fašizmom, čak i u uslovima pandemije virusa Kovid-19, pokazujući svoja osećanja i ponos na generaciju pobednika i želju da se spreči oživljavanje fašizma.

6 дељења

Коментари

Коментаришете као Komunisti Srbije/ zvanicna stranica
 

PODRŠKA BRATSKOJ SRP HRVATSKE


Povodom predstojećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, koji će se održati 05. jula 2020. godine, partija Komunisti Srbije daje punu podršku našoj bratskoj Socijalističkoj radničkoj partiji Hrvatske.
Uvereni smo, da će SRP Hrvatske, u nepovoljnim uslovima za sve one partije koje se istinski bore za prava radničke klase, a koji vladaju kako u Hrvatskoj tako i u ostalim državicama sa prostora SFRJ, ostvariti maksimalan rezultat.Takođe znamo, da će se ukoliko uđu u parlament, dostojno i principijelno boriti za interese radnog naroda Hrvatske i svih obespravljenih slojeva.
Socijalistička radnička partija Hrvatske je član Koordinacionog odbora komunističkih i radničkih partija sa prostora SFRJ od njegovog osnivanja a u okviru koga smo ostvarili odličnu saradnju. U borbi za rušenje kapitalizma i uspostavljanje humanog socijalističkog društva, zajedno učestvujemo u radu Solidneta-Internacionalne organizacije komunističkih i radničkih partija sveta.
Još jednom, želimo puno uspeha Socijalističkoj radničkoj partiji Hrvatske na predstojećim parlamentarnim izborima.
SF-SN

16 GODINA OD SMRTI STIPE ŠUVARA

Jedan od osnivača bratske SRP iz Hrvatske, Stipe Šuvar, umro je na današnji dan 2004.

Фотографија корисника Socijalistička radnička partija Hrvatske
Socijalistička radnička partija Hrvatske


Sjećanje na uspravnog čovjeka…

29. lipnja 2004. godine, umro je prvi predsjednik Socijalističke radničke partije i inicijator njenog osnivanja 1997. godine, prof. dr. Stipe Šuvar. Unatoč tadašnjoj političkoj atmosferi u Hrvatskoj u kojoj je izgledalo da je sam pojam socijalizma proskribiran, našla se skupina ljudi koji se nisu pomirili s postojećim stanjem.

Svi koji su ga poznavali ili radili sa Stipom Šuvarom, bilo u njegovim ranim danima kada je surađivao u „Studentskom listu“ i stručnim časopisima, kasnije na fakultetu i Sveučilišnom komitetu SKH i kasnije kada je vršio odgovorne partijske poslove i na nivou Jugoslavije, sjećaju se njegove lucidnosti, iznimne inteligencije i čvrstine u stavovima kojom je branio lijevu misao. Uz to je bio čovjek koji je izgarao na poslu, izvanredno produktivan znanstveni radnik i zanimljiv sugovornik..

Gubitkom Stipe Šuvara lijeva misao u Hrvatskoj pretrpjela je veliki gubitak. Njegova briga za radnika i pravedne odnose u društvu bila je i ostaje doprinos borbi njegovih istomišljenika u sadašnjosti i budućnosti. I zato nastavimo borbu koju je Stipe vodio, borbu za pravednije društvo! Dosljedno za socijalizam!

Vječna ti slava i hvala!

ЗАБОРАВЉЕНИ ХЕРОЈИ


Спасоје Стејић Баћо радник, борац у Првом светском рату, комуниста, атентатор на регента Александра, борац НОВ и ПОЈ.
Рођен је 1892. године у Ади, варошици у Војводини. Као младић добровољно се јавља у Прву српску добровољачку дивизију у чијим редовима се храбро борио у бици на Добруџи 1916. године где је рањен у борби са Аустроугарима..
После формирања Комунистичке партије Југославије, априла 1919. године постао је њен члан. Након доношења Обзнане, децембра 1920. године одлучује се на индивидуалну борбу. Са недовршене зграде Министарства грађевина, на углу Милошеве и Масарикове улице, где је радио као молер, 28. јуна 1921. године, бацио је бомбу на кочије у којима се налазио регент Александар, који се враћао из зграде Народне скупштине, са проглашења “Видовданског устава”. Бомба је при паду запела за телефонске жице и експлодирала непогодивши циљ.
На ,,Видовданском процесу”, 23. фебруара 1922. године Спасоје Стејић изјављује да се на протест бомбом одлучио због терора над радничком класом у целој краљевини. Осуђен је на смрт, а касније му је казна замењена с 20 година тешке тамнице.
Након 19 година робије, Стејић је био учесник спектакуларног бега из Сремскомитровачког затвора, изведеног 22. августа 1941. године. Заједно са 32 робијаша-комуниста побегао је из сремскомитровачког затвора, након чега су се придружили партизанима на Фрушкој гори.
Стари и затворским тортурама измучени Спасоје био је омиљен међу борцима а када је стигао у Ужице, због нарушеног здравља постављен је за економа у интендатури Врховног штаба. Након пада Ужичке Републике, крајем новембра 1941. године, Слободан Пенезић, Вукота Дабић и Спасоје Стејић су последњи напустили град.
Херојски је погинуо током борби на Сутјесци, на брду Озрен поврх Тјентишта 09. јуна 1943. године.

IZBORNE TURBULENCIJE I ŠIŠANJE OVACA

Parlamentarni, pokrajinski i lokalni izbori su završeni, reklo bi se potpuno očekivanim rezultatom. Međutim, treba sumirati događaje i razdvojiti žito od kukolja, budući da smo svedoci tepih-bombardovanja aferama i informacijama, koje su sve predstavljene kao da su od primarnog značaja za građane Srbije.

U vezi prljave predizborne kampanje je pričano mnogo i zaista je degutantno da se ponavljamo u vezi toga. Usred nerešenog statusa epidemije, sa potpuno blokiranim medijskim prostorom i rekordno malim vremenom za kampanju, šansu su imali samo oni koji su se unapred dogovorili. Ne zaboravimo i činjenicu da je za vreme vanrednog stanja vladajuća partija bila sve vreme u brutalnoj kampanji, koja je sve vreme izgledala kao predsednička, a ne kampanja za parlamentarne izbore. Jer, partija – to sam ja. Isto važi i za državu, dokle god ga puštamo.

Pre svega, imali smo partije koje učestvuju, koje aktivno bojkotuju i koje apstiniraju, najprostije rečeno. Od partija koje su učestvovale, nije bilo nikakvog iznenađenja. Vladajuća partija je odnela dvotrećinsku pobedu na ovim neregularnim i nelegitimnim izborima, većim delom i zbog toga što se deo tzv opozicije u zadnjem momentu predomislio i rešio da izađe, pravdajući to izbornom trkom za interese svojih birača. Kapitalističkoj himeri u lakrdijaškom kostimu socijalista, SPS-u je pripalo njihovih, kako se čini, neuništivih 10-11% glasova. SPAS prelazi cenzus i to je nekima delovalo kao iznenađenje, ali zapravo nije. Šapić je bio tu za predsednika kad god je trebalo, pokorio je opštinu Novi Beograd i takoreći je predao u ruke krvnicima. Iako je lokalne izbore u toj opštini dobio, SPAS će imati jednog, ili dva odbornika više od SNS-a na Novom Beogradu. Pirova pobeda, plus najava koalicije SNS-SPAS.

U samom foto-finišu je malo falilo da POKS pređe cenzus. Ta interesna grupacija je čitavu svoju kampanju bazirala na zabranama i pričama o tome šta bi kome zabranili. Borili su se protiv migranata i strašno opasnih freekvencija 5G mreže, čije su antene bukvalno sve što štrči i deluje sumnjivo prosečnom POKS-ovcu. Ali, znajući da njih gura veoma važna osoba, te da u Srbiji oduvek ima monarhista, našoj partiji njihov uspeh nije nimalo neočekivan. Na radaru su nam odavno, a sada ćemo ih gledati u lokalnim parlamentima mnogih gradova.

Sergej Trifunović je, nakon proglašenja izborne pobede častio narod blagom izjavom da se iz ovih izbora može naučiti kako ne treba raditi i kako u njegovom pokretu nema mnogo ljudi koji se razumeju u politiku. Zaista, takvo unižavanje sopstvenog kadra i nonšalantno priznavanje pobede nije ubedljivo od strane poznatog glumca. Moglo je to i bolje, uverljivije. Naročito ako uzmemo u obzir činjenicu da je, prema budžetskoj projekciji za ovu godinu, svaka od dvadeset i jedne izborne liste dobila oko šezdeset hiljada evra za kampanju, pošto su skupili potpise i predali liste. Poznato je da oni koji pređu 1% ne moraju da vraćaju sredstva u budžet, a da se onima koji pređu cenzus ostatak (osamdeset posto od budžeta za izbor) deli proporcionalno broju osvojenih glasova. Tako ni Sergej nije ostao „kratak“, a odradio je veliki posao u davanju legitimiteta ovim izborima, a SNS je inkasirao preko tri miliona evra, samo za pobedu, plus novac za kampanju. Toliko nas košta izborni dan. Zvanično…

Bojkot opozicija, koju nazivamo apstinentima je radila baš to – apstinirala. Pre svega mislimo na SZS koaliciju, koja je pravljena na preširokom i ideološki teško održivom kalupu. Osim ljudi iz Narodne stranke, predstavnika desnog centra, nije viđeno mnogo aktivnosti u predizbornoj kampanji, ako ne računamo predugačke govorancije Đilasove udarne igle, Marinike Tepić. Njeni nastupi, iako obogaćeni njenom elokvencijom i solidnim poznavanjem materije zapravo nisu delovali drugačije do pokušaja da se SSP nekako održi na apratima dok izbori ne prođu.

Od partija koje su bile u aktivnom bojkotu, a tom bloku (ne nužno i ideološkom bloku) pripada i partija Komunisti Srbije, viđene su akcije po ulicama, deljenje letaka i informisanje i edukovanje građana u vezi razloga za bojkot, te jedno TV gostovanje u duel-emisiji na uživo kanalu Južnih vesti. Smatramo da smo uspeli da spustimo izlaznost i niko od nas ne može reći da poznaje mnogo ljudi koji su išli da glasaju, ali svi poznajemo puno njih koji su bojkotovali.

I beše izborni dan. I beše krađa i pumpana izlaznost, i izosta reakcija sve opozicije. I pored rekordno niske izlaznosti i gomile neregularnosti na biračkim mestima (o tome je pisano naširoko ovih dana), nismo primetili neku racionalnu reakciju opozicije. Niti one koja je ušla u izbornu trku, niti bojkot-opzicije. Kao epilog ovog i ovakvog izbornog rezultata, zauvek su sa političke scene nestali ljudi poput ratnog zločinca, Vojislava Šešelja, koji je konačno morao u penziju.

Zaključak u vezi opozicije je takav da je narod i njih bojkotovao, pre svega. Niko više nikada neće glasati Jeremića, Čomićku, Čedu, Tadića (koji je predlagao da se bojkotuje tako što će se napraviti koalicija za bojkot i tako izaći na izbore. Mi čvrsto vreujemo da je ovo bio samo test inteligencije, a ne i ozbiljan predlog) i sve te ljude koji su odavno izgubili svaki legitimitet u predstavljanju naroda, boreći se pre svega za privatizacije i odborničke i poslaničke fotelje, što je i na ovim izborima bio slučaj.

Tri dana nakon izbora već imamo dešavanja koja su zabrinjavajuća.

-Cela Evropa govori o nelegitimni i nameštenim izborima u Srbiji. U Srbiji se niko ne buni. IPSOS i CESID, na kraju, ipak nisu nezavisna tela, već obični najamnici koji rade za one koji ih više plate.

-Pojavljuju se nove informacije o epidemiji i saznajemo da postoji poseban izveštaj za Vladu, koji govori o tome da je broj zaraženih i umrlih višestruko veći, te da su se brojke sve vreme „štelovale“. Ovome u prilog ide i markacija Srbije kao najvećeg žarišta od strane EU.

-Derbi je, sada je to već i više nego očigledno, održan da bi nam zatvorili granice i zadržali ljude u zemlju tokom izbornog dana. Što se mora, nije teško.

-Kiše su krenule da padaju i za par dana smo se približili katastrofi, sa vanrednim stanjem u jednoj i vanrednim situacijama u desetak opština. Reakcija nadležnih organa je izostala, jer je predsednik užurbano otišao u Moskvu, kako bi se bolje pripremio za predstojeći odlazak u Vašington.

-Narodna stranka se izdvojila iz SZS tri dana nakon izbora, što je i bilo očekivano, jer je to nova i relativno potentna stranka, sa dobrim finansijama i promenjenim kadrovima, pa je za očekivati da krenu u solo ofanzivu na političkoj sceni, koja je najavljena podizanjem tužbe protiv ministra zdravlja i premijerke.

-Finale fudbalskog kupa je odigrano na Čairu, u Nišu, pred prepunim tribinama. Zamenica instituta „Batut“ je već sutradan rekla da su ljudi krivi, jer su previše vremena provodili po noćnim klubovima. Ne zaboravimo ni dirljive snimke iz SNS štaba, kada je proglašena pobeda. Svi ti trubači, grljljenja, ljubljenja, čestitanja… ljudi su ekstroverti i ne veruju u socijalnu distancu, a i groze se maski i rukavica. Bitno je da su krivi oni koji s društvom odu na pivo, da ne kažem – narod.

Šta je urađeno povodom svega:

-Uvedene su nove mere nakon hitnog sastanka Kriznog štaba. Rečeno je da ipak moraju da se nose maske u zatvorenim prostorijama. To je najveće postignuće Vlade za sada, koja nije ni Vlada u pravom smislu te reči, jer joj je mandat isteko pre tri nedelje. U rukama smo ljudi koji više nemaju imunitet i nelegalno vode zemlju, na „polu-crno“, što bi rekao predsednik.

Šta je ono što niko, niti slovom nije spomenuo u toku ove kampanje i nakon toga? Radnička klasa, drugovi i drugarice! Vlast i opozicija su pokazali još jednom da su samo buržujske tvorevine koje kao jedinu nepravdu vide uskraćivanje partijske, ili moći pojedinaca koji vode partiju. Koji jedinu borbu vide u borbi za odborničke i poslaničke fotelje, a na višem nivou i za zemljište na atraktivnim lokacijama, udeo u raznim mutnim radnjama, kao i u vrhunskoj igri buržoazije – privatizaciji.

Svi su oni izneverili radničku klasu i svoj narod i svima im je mesto na đubrištu istorije! Ne padajte na priče o ujedinjenu i kako nije bitno pod kojim principima se ujedinjujemo. To je najbitnije od svega! Partija Komunisti Srbije ponovo poziva sve radnike i ljude koji su nam ideloški bliski da nam se priključe, kako bi nastavili sa zbijanjem redova u borbi protiv kapitalitičkog zla, koje će nas uskoro još više stegnuti i unesrećiti na svim nivoima.

SF/SN

ПРОТЕСТНО ПИСМО Г.А.ЗЈУГАНОВА ПРЕДСЕДНИКУ РФ В.В.ПУТИНУ

Партија Комунисти Србије, међу првима је подржала протест поводом постављања драперије на Маузолеј В.И.Љењина током свечане параде на Црвеном тргу у Москви која ће се одржати 24.06.2020. године поводом прославе 75 годишњице победе над фашизмом. У даљем тексту преносимо вам писмо у целости са списком потписника петиције.

Неприхватљиво је скривати Маузолеј В.И. Лењин са било којом врстом драперије.

Председник Централног комитета Комунистичке партије Руске Федерације, шеф фракције комуниста у Државној думи Г.А. Зјуганов, послао је на име председника Руске Федерације В.В. Путинов апел великој групи јавних удружења у Русији. Тема отвореног писма је неприхватљивост прекривања драперијом Лењиновог маузолеја на дан војне параде посвећене 75. годишњици победе совјетског народа у Другом светском рату.

Поводом војне параде која ће се одржати 24. јуна 2020. на Црвеном тргу у Москви посвећеној 75. годишњици победе совјетског народа у Великом домовинском рату.

Драги Владимире Владимировичу!

Догађаји из Великог домовинског рата 1941-1945 били су од пресудне важности током целог Другог светског рата. 75. годишњица победе совјетског народа над нацистичким освајачима кључни је догађај 2020. године. Патриотске снаге Русије подржавају одржавање параде 24. јуна како би се обележио овај важан датум. Пре тачно 75 година, на московском Црвеном тргу одржана је Парада победе. Свет је био сведок тријумфа совјетског народа, који је ослободио планету од „смеђе куге“, који је херојском победом над нацистичком Немачком и њеним савезницима донео мир. Одлуку о одржавању параде донео је врховни командант. J.В. Стаљин који је био свестан важности овог догађаја за СССР, који је претрпео огромне људске и материјалне губитке, али победио нацистичке окупаторе. Одлука о одржавању војне параде на Црвеном тргу 24. јуна 2020. омогућава одавање почасти немерљивом поштовању храбрости свих оних који су, по цену живота, заштитили нашу Отаџбину од поробљавања и уништења. Велика акција сећања, заједно са каснијим маршем Бесмртног пука, омогућиће нам да се сетимо херојских страница наше историје и допринеће расту патриотских осећања међу руским грађанима.

24. јуна 1945. параду победе водио је маршал Совјетског Савеза Г.К. Жуков а руководство победничке земље дочекало је борце на трибини Лењиновог маузолеја. Гробница В.И. Лењин је саставни део ансамбла Црвеног трга који је, наравно, одлуком УНЕСКО-а укључен у ризницу најзначајнијих споменика светске културе. Маузолеј је с правом један од симбола победе у Великом домовинском рату. Био је сведок легендарне параде 7. новембра 1941. подижући духове бранитеља Москве и целог Совјетског Савеза. Његова слика је смештена у средиште вишег војног реда “Победа”, основаног 8. новембра 1943. Декрет Президијума Врховног Совјета СССР-а о овој награди појавио се у директној вези са постизањем радикалне прекретнице у рату. Јединствени орден додељен је особама вишег ранга Командантима Црвене армије и нашим савезницима за велике војне операције. У подножју Маузолеја В.И. Лењинови победнички војници побацали су фашистичке транспаренте заробљене у биткама, укључујући Хитлеров лични стандард. Наша грађанска и синовска дужност је да поштујемо идеале победничког совјетског народа, да схватимо њихову улогу у победи против злих непријатеља и да пажљиво третирамо нашу историју и осећаје ветерана из Великог Домовинског рата.

С тим у вези, сматрамо потребним осигурати да се током параде 24. јуна 2020. године историјски изглед московског Кремља сачува у облику у ком су га упамтили учесници и сведоци легендарне Параде победе 1945. године. Сматрамо да је недопустиво сакрити Маузолеј В.И. Лењин  било којом врстом драперије и променити његов свакодневни изглед – тако значајан и драг грађанима земље. Нека унуци победника, марширајући по калдрми Црвеног трга, упијају понос у победи и нетрпељивост према фалсификаторима  наше славне историје. Одлука о којој говоримо био би изузетно значајан корак у заштити идеала патриотизма, окупљања пред новим претњама и поштеним ставом према историјској истини. Апел вама, као председнику Руске Федерације и Врховном главном команданту, једногласно су прихватиле следеће организације:

Коммунистическая партия Российской Федерации;

Ленинский коммунистический союз молодежи Российской Федерации;

Общероссийское общественное движение «Всероссийский женский союзнадежда России»;

Межрегиональная общественная организацияСоюз советских офицеров“;

Движение «За возрождение отечественной науки»;

Движение в поддержку армии, оборонной промышленности и военной науки (ДПА);

Общероссийское общественное движение «Дети войны»;

Общероссийская общественная организацияРоссийские учёные социалистической ориентации“;

Российская коммунистическая партияКПСС;

Профсоюз работников инженерноавиационных служб гражданской авиации России;

Профсоюз летного состава гражданской авиации России;

Независимый студенческий профсоюз «Дискурс»;

Редакция газеты «Правда», редакция газеты «Советская Россия», редакция телеканала «Красная линия»;

Международное сообщество писательских союзов;

Большевистская платформа в КПСС;

Революционное коммунистическое движение РФ;

Всероссийское созидательное движение «Русский Лад»;

Профсоюз авиаработников радиолокации, радионавигации и связи России;

Профсоюз работников текстильной промышленности Московской области;

Межрегиональный профсоюз специалистов телекоммуникационных систем «Связист»;

Мурманский региональный профсоюз транспортников «Защита»;

Союз коммунистических партийКоммунистическая партия Советского Союза (СКПКПСС);

Международный союз комсомольских организацийВЛКСМ (МСКОВЛКСМ);

Общественное движение «Образование для всех»;

Общероссийское движение «Трудовая Россия»;

Редакция газеты «Правда Москвы»;

Исполком Съезда граждан СССР;

Межрегиональный профессиональный союз «Шереметьевский профсоюз лётного состава»;

Общественное движение «Левый фронт»;

Ассоциация владельцев транспортных средств и объектов транспортной инфраструктуры «Дальнобойщик»;

Межрегиональная общественная организация по поддержке этических норм в обществе «Содружество граждан «Долг»;

Межрегиональная общественная организация «Ленин и отечество»;

Институт здоровье сберегающих технологий и охраны окружающей среды;

Межрегиональная общественная организация «Третий Рим»;

Общественное движение «Родительский отпор»;

Межрегиональная общественная организация садоводов, огородников, дачников «Цветущая Родина»;

Межрегиональная общественная организация «ОЛИМП»;

КРОО «Молодежный лагерь «Донузлав»;

Молодёжный коммунистический клуб «Красный Ёж»;

КРОО Общественно-патриотический проект «Наша Великая Победа»;

Всероссийское движение содействия социальной справедливости «Гражданская солидарность»;

Межрегиональный независимый профсоюз «Союз сотрудников, пенсионеров и работников уголовно-исполнительной системы»;

Межрегиональный профсоюз работников общественного транспорта;

Общественное движение «За жилье»;

Общественная организация по защите прав работников авиационных компаний.
 

КАПИТАЛИЗАМ СЕ НЕ РУШИ НА ИЗБОРИМА


Епилог парламентарних и локалних избора у Србији био је познат и пре “избора”. Међутим грађани Републике Србије одазвали су се позиву на бојкот избора упућеног од стране наше партије као и других странака и удружења грађана, те се мoже слободно рећи, да је излазност гласача на овим изборима најмања у последњих 30 година. И поред свих марифетлука, навлачења и мувања од стране владајуће СНС, излазност грађана на изборима у Србији је 47,7% , а у Београду једва 38,5% док је стварна још нижа.
Треба нагласити да се режим Александра Вучића служио разним притисцима на грађане како би повећао излазност а праћени су претњама и уценама. Телефонским узнемиравањем, доласком активиста СНС на врата уцењивани су грађани које имају на списковима али и све категорије становништва а посебно запослени у јавном сектору као и социјално угрожене породице попут Рома чија су насеља окупирана од раног јутра. Није се водило рачуна ни о угрожености Ковид вирусом старијих и непокретних грађана, јер је било случајева да су ове категорије грађана на силу одвожене на гласање.
Јасно је да буржоаска антинародна власт Алексанра Вучића нема легитимитет да представља радни народ и грађане.
Због дискриминаторског изборног система и недемократског закона, комунистичке и радничке партије које се истински боре за права радних људи и свих обесправљених слојева, онемогућене су да учествују на изборима.
Историја нас учи да су комунистичке и радничке партије у целом свету, на власт долазиле само оружаном револуцијом због тога што буржоазија, чувајући крупан капитал, никада није предала власт мирним путем па чак и након пораза на изборима(Шпанија).

KOMUNISTI SRBIJE U TV DEBATI

Zaključak pete debate “Južnih vesti” – Kampanja bojkota pokazala ko je ko

Autor:B. S.Izvor:Južne vesti

Izvor: Južne vesti

U poslednjoj predizbornoj debati Južnih vesti o temama važnim za građane razgovarali su Dragan Stojadinović iz Narodne stranke i Dejan Sklizović iz Komunista Srbije, obojica iz stranaka koje su u kampanji bojkota. Mišljenja obojice je da je bojkot jedino sredstvo koji se može doći do fer i poštenih izbora, što oni koji će se održati 21. juna, kako kažu, nisu.

Stojadinović smatra da nije bilo mnogo vremena za kampanju bojkota i da ona nije u potpunosti bila uspešna, dok je mišljenje Sklizovića da je njen uspeh veliki zbog čega će izlaznost biti mala.

Da kampanja bojkota nije u potpunosti bila uspešna Stojadinović smatra zato što je dosta ljudi koji su u početku bili za bojkot sada u izbornoj trci. Kampanja se intezivirala u poslednje vreme, dodaje, ali je opoziciji falilo jedinstvo. U niškom odboru Narodne stranke nikada nije bilo diskusije da li će biti bojkota, kaže on, jer je to bila jedina opcija, a za one koji su datu reč pogazili kaže da je ovo bila jedinstvena prilika da se vidi ko je oran da radi u interesu javnosti, a kome su bitni mandati.

Sa druge strane, Sklizović je mišljenja da je kampanja izuzetno uspešno prošla jer su u prethodnom periodu razgovarali sa građanima, objasnili im zašto je bojkot važan i edukovali ih o tom pitanju. Da je kampanja bojkota bila uspešna pokazaće rezultati izbora, a prema njegovim rečima, neće izaći više od 35 % upisanih birača.

Stojadinović nije želeo da licitira sa brojkama jer, kako kaže, upravo su one bile razlog za bojkot – ne može se verovati onima koji broje listiće i zbog toga se izlaznošću ne može meriti uspeh bojkota.

Što se narednih izbora tiče Stojadinović smatra da će oni biti onda kada Aleksandar Vučić odluči, ali zapravo predviđa da bi oni realno mogli da se održe naredne ili najkasnije 2022. godine, zajedno sa predsedničkim izborima.

Nešto optimističniju prognozu ima Sklizović i smatra da će izbori biti za 6 meseci, ali isto kao i Stojadinović, smatra da će to zavisiti od jednog čoveka – Aleksandra Vučića.

Više o ostalim temama o kojima su razgovarali predstavnici ovih stranaka pogledajte u video snimku debate.