BEKSTVO U SUNOVRAT

Vojnik sa fotografije Hans Konrad Šuman bio je pripadnik istočnonemačkih oružanih snaga. Godine 1961 dok je nadgledao izgradnju zida odlučio je da preskoči bodljikavu žicu kako bi stigao do zapadnog sektora. Slika je objavljena širom sveta i danas se nalazi u školskim udžbenicima, kao ” ikona slobode “.
Ono što se desilo nakon njegovog gesta, prebegom na zapad, je manje poznata priča. Šuman na ” humanom zapadu ” nije uspeo da nađe stalan posao, te nije mogao da se izdržava. Nakon što su ga iskoristili u propagandne svrhe, Zapadni Nemci su ga brzo zaboravili. Šuman je pao u depresiju i odao se alkoholu. ,, Junak zida ” je pobegao iz komunizma ali sloboda kapitalizma je imala drugu boju od obećane i zamišljene.
Nakon pada Berlinskog zida vratio se u Istočni Berlin, ali je cela njegova porodica odbila da ga vidi. Nije izdao samo njih, već ideju humanog radničkog društva.
U Demokratskoj Republici Nemačkoj bilo je zagarantovano pravo na rad i dom. Svako je imao šansu da studira, zdravstvo je bilo besplatno. Država je ispunjavala potrebe i težnje radnika. Danas se pozitivna iskustva DDR prećutkuju, zid je srušen a nade radnika su ugašene. U roku od nekoliko godina od ujedinjenja stopa nezaposlenosti porasla je sa skoro nepostojećeg nivoa na 14 posto da bi se vrlo brzo udvostručila.
Danas 57 posto Nemaca na istoku zemlje i dalje tvrdi da su građani drugog reda. Samo 20 posto mlađih od 40 godina, smatra da je ujedinjenje bilo uspešno., pisalo je u prošlogodišnjem izveštaju nemačke vlade. Ti mladi uprkos tome što nisu zapamtili Nemačku Demokratsku Republiku sebe smatraju gubitnicima pada Berlinskog zida.

KARDELJEVI DOPRINOSI NA POLJU BORBE ZA SOCIJALISTIČKE SAMOUPRAVNE ODNOSE I NJEGOV STVARALAČKI ODNOS PREMA MARKSIZMU

Povodom 42.godišnjice smrti druga Edvarda Kardelja:

Pre svega, valja nam znati šta je ono osnovno što se smatra Kardeljevim doprinosom na polju marksizma?

Treba istaći da niti jedna socijalistička revolucija prije jugoslovenske nije imala prilike da na duže staze razvija samoupravljanje kao bitnu i neodvojivu komponentu socijalizma.Primera radi, Pariska komuna je trajala kratko (72 dana) i bila je ugušena u krvi, dok je Oktobarska revolucija silom prilika bila prinuđena na izvesna odstupanja od samoupravljanja koje je započela 1917.godine,a na šta su je najviše nagonili kako opšta ekonomska zaostalost, koja je produbljena građanskim ratom, tako i politička kriza i nizak stepen svesti, čije su tekovine bile ozbiljno narušene jačanjem i osamostaljivanjem vlasti državno-partijskog birokratskog aparata, naročito Staljinovom pobedom na kormilu sovjetske države.

Osnovni Kardeljev doprinos jeste nastavak Marks-Engels-Lenjinove linije, gdje je u duhu iste vodio računa o tome da se spontani i organizovani pokret, na bazi proleterskog stanovišta, marksistički osvetljava, da se vodi računa o odnosu teorije i prakse, a to jeste da se celokupni teorijski rad, u okviru tog pokreta i izvan njega, posmatra i proverava sa stanovišta njegove korespondencije sa pozicijom proletarijata.U svetlu toga, odnosivši se prema svim društvenim problemima i problemima revolucije konkretno-istorijski,dijalektički, iznosi svoje analize o nacionalnom pitanju (Razvoj slovenačkog nacionalnog pitanja, borba za konstituisanje druge Jugoslavije, te ravnopravnost svih naroda i narodnosti u novoj federativnoj zajednici – kocept socijalističkog jugoslovenstva), pitanjima organizacije narodne vlasti (narodnoslobodilački (narodni) odbori),te privrednom sistemu u celini;problematici razvoja socijalističkih odnosa na selu – agrarno pitanje,kao i o problemima borbe za samoupravljanje (pojave grupnog vlasništva, neformalnih centara društvene moći), a sa kojima je povezana problematika samoupravnog planiranja, sporazumevanja i društvenog dogovaranja. Pored problema na polju ekonomskih odnosa, bavio se i poljem političkih odnosa, gdje se žestoko obračunavao sa svim onim tendencijama koje su imale za cilj otuđivanje radnikovog viška rada (tehnokratsko-birokratske,etatističke i anarholiberalističke tendencije). U skladu sa tim, razvijao je i aktivno se borio za smenu klasičnog predstavničkog sistema, koji je počivao na partijskom monopolu, delegatskim sistemom, u kojem bi, umesto poslanika imali delegacije i delegate, od radnih, prosvjetno-kulturnih, obrazovnih, zdravstvenih do delegacija društveno-političkih organizacija, od komune do federacije, o čijem radu bi baza koja ih je izabrala bila aktivno informisana, te bi bile njoj odgovorne i u svako doba smenjive, a što je bilo poznato pod pojmom pluralizma samoupravnih interesa. U skladu sa tim pored kritike i aktivne borbe protiv birokratizma, tehnokratizma i anarholiberalizma, nije ostao dužan ni raznim ultralevičarskim shvatanjima, već ih je podvrgao oštroj kritici, dokazavši da negiranje uloge tržišta („Tu svoju „teoriju“ ultralevičari zasnivaju na neodrživoj tezi da su tržište i robna proizvodnja sami po sebi izvor nejednakosti i čak kapitalističkih odnosa. Međutim, specifični oblici tržišta i robne proizvodnje pratili su sve društvene sisteme otkad je čovek postao sposoban da proizvodi ne samo za sebe, nego i za druge. I nije tržište određivalo karakter proizvodnih odnosa, nego obrnuto, proizvodni, odnosno klasni odnosi određivali su karakter tržišta“) u teorijsko-praktičnoj borbi za socijalizam i zagovaranje administrativne prinude na duge staze ima za posledicu povratak na državnosvojinski monopol, sistem birokratskog etatizma, a što predstavlja varijantu staljinističkog dogmatizma,što bi bitno dovelo u pitanje borbu za samoupravljanje radničke klase i socijalističku raspodjelu prema rezultatima rada. U skladu sa tim, razrađivao je ulogu subjektivnih faktora društva: Saveza komunista,Socijalističkog saveza,Saveza sindikata, SUBNOR-a, Saveza socijalističke omladine, udruženja građana i td. S obzirom na svoj revolucionarno-kritički,dijalektički pristup, Kardelj nije smetnuo s uma da mnoga teorijska rešenje neće prolaziti bez problema prilikom njihove praktične realizacije, a što je, u još jednom od primera, pokazao prilikom donošenja ZUR-a (Zakona o udruženom radu) 1976.godine: „ Zakon o udruženom radu predstavlja, tako reći, samo osnovni pravac izgradnje sistema samoupravnog udruženog rada. U praksi će se društvo, u ostvarivanju tog sistema, susretati sa nizom otvorenih problema za koje se moraju potražiti kako demokratska tako i naučna i stručna rešenja i opredeljenja. Jer ne mogu se, da tako kažem, paragrafima davati rešenja za svakodnevne otvorene probleme u praksi.“

Njegov stvaralački pristup marksizmu ostaće jednim u nizu jugoslovenskih marksista čije će djelo ostati trajna inspiracija novim generacijama marksista i komunista koje dolaze.

V.P.

RAZVOJ MARKSIZMA U SRBIJI

Marksizam se relativno rano počeo da razvija na prostoru Jugoslavije, naročito u Srbiji. Već u drugoj polovini XIX i početkom XX veka bila su prevedena na srpskohrvatski gotovo sva glavna dela Marksa, Engelsa i drugih teoretičara naučnog socijalizma – ”Manifest komunističke partije” (1871), Engelsov ” Anti-Diring ” ( treće izdanje 1894 ), Marksov ” Kapital “, prva sveska ( 1907 ), i dr. To je pomoglo da se formira naučni pogled na razvoj društva ne samo kod užeg kruga vodećih socijalista nego i kod velikog dela širokih narodnih masa, koje su već bile revolucionisane pokretom Svetozara Markovića i radom Vase Pelagića i drugih revolucionara. Sam Marković je, iako pretežno učenik ruskih socijaldemokrata, bio pod znatnim uticajem Marksovog učenja, čak je i preveo jedno poglavlje ” Kapitala “, a Vaso Pelagić je često isticao u svojim spisima Marksa kao tvorca radničkog ili naučnog socijalizma. Međutim prvi izgrađeni jugoslovenski marksista bio je Dimitrije Tucović ( 1881-1914 ), tvorac Srpske socijaldemokratske partije ( 1903 ) koja je poslužila kao marksističko jezgro u formiranju Komunističke partije Jugoslavije ( 1919 ).
Tucović je bio intelektualno vrlo jak i logički uverljiv u svojim teoretskim izlaganjima. Mada je učio od raznih teoretičara socijalizma – Kauckog, Bebela i drugih, njegovi glavni učitelji su Marks i Engels. Njihova dela Tucović je smatrao priručnikom svoje revolucionarne delatnosti: “Socijalizam je posle Komunističkog manifesta, blagodareći njegovim tvorcima Marksu i Engelsu, postao izraz istorijske nužnosti, rezultat i rešenje klasne borbe u buržoaskom društvu” .
Ono što Tucoviću daje prednost nad ostalim jugoslovenskim socijalistima njegovog vremena jeste Tucovićevo dijalektičko poniranje u stvarnost, moć sagledavanja protivrečnosti u kretanjima društva. Sa tog aspekta on je posmatrao i ulogu avangarde radničke klase, partiju koja ima snagu da usmeri radnike da ide u korak sa društvenim kretanjima: ” Kao što bi bilo pogrešno, nenaučno smatrati da je društvo raspolućeno prosto na dve polovine i da u njemu sem kapitalista i radnika nema drugih klasa i drugih interesa, koji stoje često puta među sobom ili sa ovim u najoštrijem sukobu, isto tako bi bio u velikoj zabludi i prosto ne bi mogao razumeti politički život onaj koji gubi iz vida da se društvene klase i političke partije neprekidno menjaju zajedno i naporedo sa promenama ekonomskih odnosa. “
Tucovićevo dijalektičko prilaženje stvarima i pojavama najbolje se vidi iz njegovih revolucionarno-strategijskih zamisli, pogleda na revoluciju:
” Potrebno je da proletarijat otme od vladajuće klase, buržoazije političku vlast i da pomoću nje izvrši prenos sredstava za proizvodnju iz privatnih ruku u društvenu svojinu i da izvrši organizaciju novog društva. A za izvojevanje ove velike istorijske pobede, preko koje se ulazi u socijalističko društvo i na koju su upravljene sve sadašnje težnje socijalne demokratije, sve forme organizacije i svi oblici borbe proletarijata imaju svoje mesto i svoj pravac nastupanja: sindikati grupišu mase u organizovane celine i podižu njihovu sposobnost za borbu popravkom uslova rada, parlamentarna akcija rastresa sve šire mase potištenog naroda i sjedinjuje njihove težnje pretresanjem pitanja od opšteg interesa i značaja. I kad god se sve ove vrste proleterske akcije vode s obzirom na krajnji cilj socijalne demokratije, one postaju razne forme jedne opšte revolucionarne borbe, a kad god se svaka za sebe smatra kao dovoljna, one odvode na stranputicu ili padaju u oportunističke i anarhističke zablude.”

СОЛИДАРНОСТ СА КОМУНИСТИЧКОМ ПАРТИЈОМ ВЕНЕЦУЕЛЕ

 

Клевете и претње против Комунистичке партије Венецуеле су неприхватљиве

Солидарност са народом, радничким покретом и КП Венецуеле

 

Партије које потписују ову заједничку изјаву чврсто су стале на страну народа Венецуеле и више пута су осудиле  империјалистичку агресију Сједињених Држава, Европске уније и њихових савезника у Латинској Америци против Венецуеле и покушаја пуча да се свргне са власти изабрани председник Николас Мадуро. Неприхватљиво је мешање империјалистичких влада у унутрашњу политику Венецуеле као и напади на народ Венецуеле и народе света.

На основу принципа пролетерског интернационализма, одржавамо топле другарске односе са Комунистичком партијом Венецуеле (КПВ), која брани интересе радничке класе и радног народа Венецуеле, како против империјалиста, тако и против локалних капиталиста који експлоатишу људе и газе њихова права и стога захтева револуционаран излаз из капиталистичке кризе у својој земљи. Бранимо право Комунистичке партије Венецуеле, на основу њене идеолошке, политичке и организационе независности, да се дистанцира од владајуће странке ПСУВ, да се кандидује на изборима, да критикује владу и да се супротстави њеној политици, будући да влада намеће мере које утичу на права и достигнућа људи. Пре избора у децембру 2020, ПСУВ је започео покушај клевете и искључења КПВ. У почетку је покушано да се ућутка и прикрије кандидатура КПВ искључивањем њеног гласа из јавних и приватних медија. Сада се КПВ покушава уценити да се приклони једној од две већинске парламентарне групе (власти или десничарској опозицији) као предуслов за право да говори у Народној скупштини. Недавно је напад на КПВ ескалирао када је председник Мадуро више пута наговестио да је КПВ део „дуге руке америчког империјализма“. На основу ове клевете покрећу се претње антикомунистичким прогоном, криминализацијом и репресијом над борбом и организацијама радничког народа. Ова оптужба је неприхватљива и клеветничка, о чему сведочи дуги ток и херојска борба КПВ-а против империјализма, за права венецуеланског народа. Осуђујемо сваку помисао на прогон против КПВ-а и других организација народно-револуционарног покрета у Венецуели.

Одбацујемо сваки покушај подривања политичких права КПВ-а и радничке класе. У том смислу захтевамо да влада председника Николаса Мадура заустави нападе и клевете усмерене на поштену борбу КПВ-а и радника Венецуеле.

Партије чланице СолидНета још једном изражавају своју солидарност са народом Венецуеле, који је жртва империјалистичких напада и анти-популарног управљања капиталистичком кризом.

Посебно изражавамо подршку поштеној борби Комунистичке партије и Комунистичке омладине Венецуеле, која у свим околностима брани интересе радничке класе и народа.

Солидарност са Комунистичком партијом Венецуеле

Пролетери свих земаља уједините се!

 

СолидНет партије потписнице:

  1. Communist Party of Albania
  2. Communist Party of Armenia
  3. Communist Party of Australia
  4. Party of Labour of Austria
  5. Progressive Tribune-Bahrain
  6. Communist Party of Bangladesh
  7. Communist Party of Belgium
  8. Brazilian Communist Party
  9. Communist Party of Bohemia and Moravia
  10. Communist Party of Bulgaria
  11. Party of the Bulgarian Communists
  12. Communist Party in Denmark
  13. Communist Party of El Salvador
  14. German Communist Party
  15. Communist Party of Greece
  16. Hungarian Workers’ Party
  17. Communist Party of Kurdistan-Iraq
  18. Tudeh Party of Iran
  19. Socialist Movement of Kazakhstan
  20. Socialist Party of Latvia
  21. Communist Party of Luxembourg
  22. Communist Party of Malta
  23. Communist Party of Mexico
  24. New Communist Party of the Netherlands
  25. Communist Party of Norway
  26. Communist Party of Pakistan
  27. Palestinian Communist Party
  28. Palestinian Peoples Party
  29. Paraguayan Communist Party
  30. Philippine Communist Party [PKP 1930]
  31. Romanian Socialist Party
  32. Russian Communist Workers Party
  33. Union of Communist Parties-CPSU
  34. New Communist Party of Yugoslavia
  35. Party Communists of Serbia
  36. Communist Party of the Workers of Spain
  37. Communist Party of the Peoples of Spain
  38. Sudanese Communist Party
  39. Syrian Communist Party
  40. Communist Party of Swaziland
  41. Communist Party of Sweden
  42. Communist Party of Turkey
  43. Communist Party of Ukraine
  44. Union of Communists of Ukraine
  45. Communist Party of Venezuela

 

Other Parties

  1. Union of Communists in Bulgaria
  2. Communist Worker’s Party – For Peace and Socialism (Finland)
  3. Communist Revolutionary Party of France
  4. Fronte Comunista (Italy)

 

 

FRIDRIH ENGELS O EKSPLOATACIJI

” KADA  KAPITALISTI SVESNO PRISILJAVAJU RADNIKE NA RAD U USLOVIMA KOJI VODE U SMRT, TO TREBA NAZVATI ONIM ŠTO  I JESTE: UBISTVO.

 

.”

ХУМАНЕ ОСОБИНЕ КИМ ЏОНГ ИЛА

 

 

Поводом Дана блиставе звезде, 79. годишњице рођења великог комунисте друга Ким Џонг Ила (16. фебруара), објављујемо чланак „Хумане особине Ким Џонг Ила“.

 

Ким Џонг Ил (1942-2011), доживотни председавајући Националне комисије за одбрану Демократске Народне Републике Кореје, свету је познат као снажан државник који је чврсто бранио суверенитет и достојанство своје земље против бескрупулозних напада и самовоље такозване једине суперсиле на свету.

Међутим, он није био само снажан и строг вођа; многи га памте као човека нежног срца, човека са топлим хуманим осећањима.

Ево неколико примера.

У јулу 1981. године, када се тадашњи генерални директор Азијског регионалног института идеје Џуче вратио кући након посете ДНРК, разболео се. Дакле, пребачен је у болницу у другој земљи. Када је био на лечењу у болници, лекар из ДНР Кореје посетио га је на његово велико изненађење. Након што је примио извештај о његовој хоспитализацији, Ким Џонг Ил му је послао лекара специјалисту и многа лекова. Такође је осигурао да га посети син из Индије, рекавши да би му могао недостајати током дана проведених у болници у страној земљи.

Међу онима који су упознали хуманог Ким Џонг Ила нису само одрасли, већ и деца, укључујући и Азалеју. Њени родитељи, отац је био палестински дипломата са пребивалиштем у Пјонгјангу, дуго нису успевали да добију дете, али након лечења у породилишту у Пјонгјангу, његова супруга је родила девојчицу.Родитељи су Ким Џонг Илу послали захвалницу и замолили га да да име њиховој ћерки. Срећан због овог догађаја, Ким Џонг Ил ја је назвао Азалеја по прелепом цвету у Кореји. На њене рођендане слао би јој поклоне.Једног дана, Азалеја му је послала писмо да помогне једној њеној пријатељици, која се осећала потиштено док је губила косу. Потпуно свестан њених унутрашњих мисли, предузео је детаљне мере како би њену пријатељицу довео у Пјонгјанг и пружио јој посебан медицински третман. Њен изглед претворио се у лепу девојку бујне косе, а блистави осмеси засјали су јој на лицу.Чињенице говоре: Председавајући Ким Џонг Ил био је човек хуманих осећања са којима је приступао свим људима, ма ко они били, с топлом и искреном наклоношћу.

 

 

ПАРТИЗАНИ ЈЕДИНИ ИСТИНСКИ САВЕЗНИЦИ АНТИФАШИСТИЧКЕ КОАЛИЦИЈЕ

У последње време се актуелизовало писање о спасеним савезничким пилотима од стране четника. Број се креће од 250 до 800. Где је истина? Амерички историчари Ј. Томашевић и В. Робертс у својим делима тврде да су четници спасли укупно 417 авијатичара, од тога 343 Американца.
Партизани су у Србији спасли 1585 пилота, дакле скоро четири пута више. То значи да су у време највећег англо-америчког прелета преко Србије партизани доминирали, имали већу територију под контролом.
Савезници су знали да четници имају уговоре о сарадњи са Немцима, у њима клаузулу да војно особље држава које су у рату са силама Осовине морају да изруче Немцима. Зато је савезничким авијатичарима саопштавано и показивана им мапа коју територију држе партизани и да по потреби стигну на ту територију а не код четника.
Треба међутим изнети и чињеницу о односу четника према савезницима. Први британски официр капетан Хадсон је преко партизанске територије стигао код пуковника Драже Михаиловића на Равну гору 25. октобра 1941. Донео је и саопштио му поруку своје владе да Југословени треба да се боре за Југославију, а не за ,, Совјетску Русију “. То је значило подршку Михаиловићу и сигнал да крену у свеопшти напад на партизане, што се и десило. Михаиловићу се није допало то што је Хадсон кратко боравио код партизана у Ужицу, због чега је од четничког вође доживео шиканирање, увреде и прогон.
Британског мајора Теренса Атертона и његовог телеграфисту Патрика О’Донована убио је четнички локални командант код Челебића у Босни средином априла 1942. Приликом транспорта заробљених Британаца из Грчке, капетан Лоренс Кристи је побегао из воза и придружио се четницима на Копаонику. Четници су га 1. јуна 1942. године изручили Немцима. Пре тога су им изручили тројицу британских официра. Михаиловић је из Горњег Липова код Колашина ишао у Херцеговину на сусрет са Илијом Трифуновићем Бирчанином у Зимоњића кули 22. јула 1942. Британци су открили тај потез, па су послали свог обавештајца Парола да пронађе Михаиловића. Парол се спустио 26/27. јула 1942. код Невесиња. Четници су га пронашли и убили.
Черчил је 1944. изјавио у британском парламенту, да је разлог због које је прекинута подршка Михаиловићу тај што овај није водио рат против Немаца и што је имао договоре са њима ( стр. 17 извештаја бр. 128, Матесона из 1977. године, Колеџ РВ САД ).
После Другог светског рата, непријатељи више нису били фашисти, наступа период хладног рата и опасност од ширења комунизма те Американци опраштају Дражи отворену сарадњу са Немцима и додељују му орден. Орден је употребљен као средство у хладном рату између блокова, а пилоти су ту узети само као згодан изговор.
Остаје ипак чињеница да су југословенски партизани, предвођени комунистима, били једини истински савезници антифашистичкој коалицији током Другог светског рата, а четници су остали једини истински савезници фашиста.

 

ТЕРОР ФАШИСТА У УКРАЈИНИ


Указ председника Зеленског и одлука Савета за националну безбедност и одбрану да зауставе емитовање ТВ канала 112 Украјина, Вести 1 и ЗИК усвојени су да удовоље САД и под контролом су Вашингтона, а на основу санкција које је Бела кућа увела против појединаца, представља грубо кршење Устава Украјине, људских права и слобода. Ове санкције су против народа Украјине, чији је циљ сузбијање неслагања, њихово право на добијање поузданих и независних информација о стварном стању у земљи и сакривање злочина власти. Лидер Комунистичке партије Украјине Петро Симоненко поменуо је ово, оцењујући декрет Зеленског.

„Ово је наставак политике декомунизације, услед чега се уништава истина и фалсификује историја, веза међу генерацијама се прекида. Ово је курс ка делегитимизацији Украјине као суверене државе, укључујући најстрожу цензуру у информационој сфери, прогоном и терором над новинарима и свима онима који се не слажу са анти-популарном политиком марионетског режима олигарх-нациста у Украјини “, уверен је Петро Симоненко.

Према Петру Симоненку, декрет који је Зеленски потписао на основу одлуке НСДЦ, а који игра улогу политичког Гестапоа, нема никакве везе са заштитом националних интереса. „Под изговором америчких санкција против  грађана Украјине и„ безбедносне забринутости “ земље успоставља се новчана диктатура“, поменуо је Петро Симоненко. „Били смо сведоци како је Гама ТВ канал забрањен због речи истине, а најстарији у Украјини Радничка Газета који је истицао стварне проблеме и потребе радних људи је затворен. Како се прогони новинска агенција „Голос.уа“ због мојих честитки ветеранима поводом 75. годишњице победе совјетског народа над нацистичком Немачком “, подсетио је лидер Комунистичке партије Украјине.

Лидер Комунистичке партије Украјине нагласио је да су владајући режим и читав систем моћи, као резултат оружаног пуча у фебруару 2014. године, коначно банкротирали. Најновије одлуке режима Зеленског односиле су се на забрану истинитих информација усмерених на величање нацистичких злочинаца и Хитлерових саучесника, понижавање совјетских војника и радника  који су исковали велику победу, одбијање украјинских грађана да удовоље транснационалној фармаколошкој мафији и вакцинација против коронавируса за „мали удео“ оних лекови који су показали своју ефикасност, увођење неприступачних царина у позадини оскудних плата и пензија са вишемилионским приходима званичника – све је ово безусловни геноцид. Ово је злочин против народа Украјине, против садашњих и будућих генерација.

„Стога су диктатура и рат,„ пушке уместо путера “, физички и морални терор једини, како им се чини, начин сопственог спасења. Али ово је илузија. Чим стенд ап комичари из председничког кабинета одиграју представу постављену преко океана и униште остатке совјетске економске, културне и духовне баштине, и врате Украјину у стање „дивљег поља“, биће избачени као непотребни, попут политичког смећа “, рекао је Петро Симоненко.

Петро Симоненко је такође позвао све снаге украјинског друштва да покажу солидарност у борби за реч истине, а такође је апеловао на прогресивну светску заједницу коју су представљали представници левице и радничких партија у Европском парламенту, ПАЦЕ, и националне парламенте других држава да подрже украјински народ у праву на добијање поузданих и истинитих информација.

KRAH OBRAZOVNOG SISTEMA U SRBIJI

U Srbiji oko 14 odsto stanovništva, tačnije 850.000 odraslih ljudi, nema završenu osnovnu školu iako je ona po zakonu obavezna. Istovremeno, diplomu stečenog srednjeg obrazovanja u našoj zemlji nema svaka peta osoba.
Poražavajući je i podatak da je u Srbiji 2,68 odsto stanovništva bez školske spreme, 11 odsto sa nepotpunim osnovnim obrazovanjem, a 20,76 samo sa osnovnim obrazovanjem, dok je nepismenih skoro dva odsto ( 1,96 ). Međutim, funkcionalno nepismenih je i do 50 odsto. Jer što bi mladi učili kad mogu da kupuju diplome.
Iz godine u godinu sve je veći broj ljudi koji nemaju osnovno obrazovanje jer država o tim stvarima ne vodi računa, te imamo trećinu stanovništva koje ima maksimalno osnovnu školu dok srednju školu nije ni pokušalo da upiše.
Veoma poražavajuća činjenica je da među neobrazovanim i nepismenim stanovništvom prednjače žene.
U socijalističkoj Jugoslaviji smo imali visok procenat jednakosti na kojem su nam mnogi zavideli. Sa samo 24.000 studenata u kraljevini Jugoslaviji, broj studenata u SFRJ sedamdesetih godina iznosio je 1.200 000.
Danas se situacija promenila i došli smo do vraćanja ka onim negativnostima koje sa sobom nosi kapitalistički sistem. Pogotovo je to primetno u ruralnim sredinama, jer sve manje ženske dece stiče osnovno obrazovanje, a žene ne koriste dovoljno svoj potencijal i teže se zapošljavaju.
Obrazovanju se mora pristupiti sistematski i ono mora biti dostupno svima baš kao nekad u SFRJ. To ne odgovara buržoaskoj i antinarodnoj vlasti u Srbiji jer je sa neobrazovanim stanovništvom lakše manipulisati.
Tokom 45 posleratnih godina, u socijalističkoj Srbiji postignuti su izuzetno značajni rezultati u školovanju stanovništva što je imalo veliki značaj i za opšti društveni razvoj.

IN MEMORIAM MIRIAM PELLEGRINI FERRI 1925 – 2021

U Rimu je u 97-oj godini života preminula Miriam Pellegrini Ferri, učesnica talijanskog pokreta otpora i cijeloživotna partizanka antifašistkinja i komunistkinja.
Rođena je 1925. godine u Veneciji. U najranijoj mladosti učestvovala je, kao kurir – veza u pokretu otpora, za vrijeme II sv. rata. Odluku pristupanju Komunističkoj partiji Italije ( PCI) donosi nakon susreta sa rimskom familijom svog budućeg životnog suputnika, sudruga i supruga Spartaka Ferija (Spartaco Ferri) proizašlu iz pokreta otpora, nastavljajući borbu za radnička prava u desetljećima koja su slijedila. Bliska talijanskom prvoborcu u NOB, komandantu brigade „Garibaldi“, kasnije „Divizija Italija“ Đuzepe Marasu (Giuseppe Maras) odlikovanom od Predsjednika Tita. Bio je u počasnoj straži pored njegovog odra.
O ugledu koji su imali, u PCI govori i činjenica da su oboje, Spartaco i Miriam, bili u počasnoj straži prilikom sahrane Generalnog sekretara PCI Palmira Toljatia (Palmiro Togliatti) 1964. godine.
Ostajući vjerna svojim idealima krajem 60-ih godina prošlog vijeka, napušta PCI i pridružuje se širokom spektru marxističko-lenjinističkih grupa.
Obdarena govorničkim vještinama učestvuje u javnim nastupima, lokalnim radio i TV emisijama. Kao uvjereni ateista postaje član Centralnog komiteta Slobodne misli „Giordano Bruno“, podpredsjednica partizanske udruge Sloboda i pravda, podpredsjednica Međunarodne ženske lige za mir i slobodu WIFLP. Zajedno sa suprugom Spartakom idejni je osnivač Ateističke grupe dijalektičkih materijalista G.A.MA.DI. iz Rima , mjesečnika La Voce del GAMADI i Organizacije talijansko-korejskog prijateljstva, za što je i odlikovana ordenom Vlade Sjeverne Koreje.
Bila je član i talijanske sekcije ICDSM.
Tektonski društveno politički procesi 90-ih, koji su rezultirali kontrarevolucijom i urušavanjem socijalizma u Evropi, neminovno su ostavili ožiljak i na njoj, ali Miriam nije klonula, uspravna fizički ostala je i uspravna duhom. Bila je istinski prijatelj Jugoslavije i njenih naroda, vrlo aktivna u CNJ Jugokoordinaciji iz Rima.
Moji prvi javni nastupi u Italiji i na TV emisijama lokalne „Teleambiente“ započeli su sa Miriam. Obrađivala je široki spektar tema: o antifašizmu, antiimperijalizmu, Titu, Tesli,….
Kroz svoj dugi život, nešto kraći od jednog vijeka prošla je sva uzvišenja i frustracije, nade i iluzije, uspjehe i traume, generacije koja je nakon tragedije koju je fašizam donio Italiji vjerovala Komunističkoj partiji, PCI, kao izbavitelju potlačenih, ideji vodilji na putu u socijalizam. I kada su ostali bez Partije, nastavili su osjećajući se nosiocima zdravih ideja na putu oslobađanja od izrabljivanja i pritiska, prema zajednici slobodnih i emancipiranih ljudi.
Ivan Pavičevac, Rim
Predsjednik Jugocoord ONL