SUŠTINA MARKSIZMA

Suočeni smo sa stvarnošću u kojoj egzistiraju razne interpretacije Marksa i marksizma,od kojih su jedne na tragu Marksove misli i teže da budu marksističke, dok druge nose „marksističku“ etiketu. Postoji dakle,mnoštvo interpretacija Marksa i marksizma, i stalno se nameće pitanje: koja je prava?

Pre svega, treba shvatiti da marksizam predstavlja otvorenu knjigu ljudske istorije – i za saznanje prošlosti i za stvaranje budućnosti. Dakle, marksizam nije samo Marksova misao, već i misao na tragu njegove misli.On predstavlja dijalektičko učenje koje se zasniva na dijalektičkoj stvarnosti, znači, ne postavlja se izvan ili iznad dijalektike, jer se ne može postaviti izvan svoje suštinske odredbe, a da pri tom ne izgubi svoju suštinu i ne pretvori se u okamenjeni sistem dogmi, dakle, u svoju suprotnost.

Šta je dakle suština Marksove misli?

Njezina suština jeste ostvarivanje slobode. Ali, slobode za koga? Marksizam odriče takvo shvatanje slobode koje istu tretira kao parcijalizovanu kategoriju. On slobodu shvata kao univerzalnu kategoriju, dok socijalizam shvata kao put, proces ostvarivanja slobode. Suština je marksizma u prevazilaženju svakog oblika otuđenja,  i svih odnosa koji se zasnivaju na tome da postavljaju čovjeka u položaj ugnjetenog, osiromašenog u svakom smislu, i u materijalnom i u duhovnom. Marksizam zbog toga insistira na povezanosti između teorije i prakse. Stoga, socijalizam predstavlja proces, prelazni period u ostvarenju slobode radnog čoveka i čitavog ljudskog društva, proces postepenog ukidanja podele na „radno“ i „slobodno“ vreme u korist razvoja jedne nove ljudske prakse, po kojoj bi rad izgubio prinudni karakter, karakter primoranosti zbog održavanja vlastite egzistencije, života, već bi postajao prva životna potrebna svakog čoveka, putem koje bi se ovaj mogao potvrditi kao istinski stvaralac. Kada je u pitanju gore pomenuto pitanje, valja napomenuti da ga marksisti postavljaju na sasvim drugačiji način, i to u tom smislu da se odredi šta je bliže izvornom marksizmu, dakle, autentičnom duhu marksističke misli, a šta dalje od njega. Ne sme se smetnuti sa uma da je marksizam realno postojeća misao, da je sa ovog sveta i da je njen oblik postojanja menjanje, kretanje – dijalektika.To uostalom znači da ne treba zatvarati oči pred antimarksističkim, nemarksističkim i pseudomarksističkim teorijama i izazovima. On je dakle, jedan i mnoštvo, a apsolutno je autentičan jedino kod Marksa. A kako marksizam nije samo Marksovo učenje nego i misao na tragu njegove misli, dakle i marksistička misao do današnjih dana, njemu je svojstvena razvojnost, raznovrsnost, različitost, unutrašnja borba suprotnosti u stavovima, pogledima, mislima, akcijama, kretanje od istina nižeg ranga ka istinama višeg ranga, nepravolinijsko, krivudavo kretanje misli i prakse. Različitost marksističke misli počiva u multidimenzionalnosti teorije i prakse proleterskog pokreta, u njegovom svetskom razvoju, koji su sledbenici Marksa morali obrazlagati i dokazivati u novim uslovima i na nov način, jer ni Marks, ni Engels, ni Lenjin nisu sve predvideli, niti im je bio cilj da se predstavljaju i ponašaju kao proroci. Da bismo pronašli odgovor na pitanje koji je marksizam „pravi“, odnosno,koji je najbliži Marksovoj misli,nije dovoljno, a u mnogim situacijama je i pogrešno, kao kriterijum za to uzimati količinu upotrebe citata Marksa, Engelsa, Lenjina i na osnovu toga suditi o marksističnosti ili nemarksističnosti date misli. Još je Marks bio prinuđen da osporava taj kriterijum i da odriče da je marksista – imajući u vidu francuske „marksiste“ iz druge polovine sedamdesetih godina XIX veka. Kao mnogo ispravniji kriterijum jeste dovođenje u vezu ideja koje se ističu za marksističke sa istorijskom praksom, tj.stvarno i neprekidno izučavanje objektivne stvarnosti i njene istorije, jer čovek mora u praksi dokazati istinu, stvarnost i moć (ovostranost) svog mišljenja.

„Prema tome, o istinitosti ili stvarnosti savremene marksističke teorije ne možemo suditi ni na osnovu snage monopola dogme, ni na osnovu sholastičkog nadmudrivanja o tome koji je marksizam pravi, već samo po tome koliko je ona u stanju da menja praksu čoveka i društva, tj.koliko je sposobna da postane duhovno oružje ovih društvenih snaga koje su po svom objektivnom položaju u društvu sposobne da vladaju postojećim stanjem, i da istovremeno ne budu zadovoljne, da ga kritikuju i menjaju.“(Iz uvodnog izlaganja Edvarda Kardelja na svečanom otvaranju Političke škole SKJ „Josip Broz – Tito“ u Kumrovcu 21.11.1975.)

S obzirom da je raščistio sa svojom filozofskom savešću, Marks je odmah započeo sa kritikom filozofije sa stanovišta stvarnog (ne apstraktnog) čoveka i društva, ističući u prvi plan kritiku politike i ekonomije. Od tada se marksistička misao počinje baviti problemima nacionalne ekonomije, politike, prava i države, pored toga što se bavi problemima filozofije i prirodnih nauka. Taj sadržaj je omogućio Lenjinu da govori o tri izvora i sastavna dela marksizma, tj.da je Marksovo genijalno učenje neposredni produžetak najviših dometa (učenja najvećih predstavnika) filozofije, političke ekonomije i socijalizma. Međutim, ovo Lenjinovo mišljenje je vremenom toliko uprošćeno, da je marksizam sveden na filozofiju, političku ekonomiju i naučni socijalizam. Zašto je došlo da takvog shvatanja marksizma, posledica je uticaja marksističke teorije, jer je marksizam izvršio radikalnu reformu stavova u filozofiji, nauci o društvu i ekonomskom učenju, zapravo – revolucionisao ih je. Zbog posebne važnosti i uticaja na ostvarenje neposrednih praktičnih socijalno-političkih ciljeva proletarijata, Marksovo učenje je najviše razrađivano u ovim oblastima. Marksova misao da filozofija u proletarijatu nalazi svoje materijalno oružje, a proletarijat svoje duhovno oružje dovoljno govori o nužnosti povezivanja teorije i prakse pokreta.

Marksizam je dakle i filozofija, i politička ekonomija, i naučni socijalizam (ideologija), ali i praksa. Kao filozofija, marksizam je ljuti protivnih i vulgarnog, metafizičkog, „starog“ materijalizma, u kome su čovek, društvo, ljudska svest i priroda shvaćene kao stanje (objekt) umesto da se shvate kao proces; i idealističkog i neracionalnog shvatanja dijalektike koje za polazište uzima idejni svet sam po sebi, odvojen od društvene stvarnosti. Za razliku od njih, marksizam polazi od objektivne stvarnosti shvatajući je kao proces uzajamnog povezivanja i uticaja teorije na praksu, prakse na teoriju, materijalnog na duhovno, duhovnog na materijalno. Upravo insistiranjem na ovoj povezanosti, marksizam teži prevazilaženju podele na materijaliste i idealiste, preko ukidanja filozofije kroz njeno praktično ostvarenje.

Kao politička ekonomija, marksizam je na osnovu istraživanja kapitalističkog načina proizvodnje ustanovio zakone ekonomskog razvoja modernog društva i temelje revolucionarnog proleterskog pokreta i preobražaja društva; gde je Marks anticipacijom komunizma, otkrio zakonitosti (nužnosti) čovekove emancipacije i povratka samom sebi. Naravno, tu treba imati na umu da se po Marksu socijalizam i komunizam ne rađaju spontano (sami od sebe) i automatski, te da su bez delovanja svesnog činioca – čoveka, teorijski i praktično nezamislivi. Dakle, iako društveno biće određuje ljudsku svest, a ne obratno, to ne znači da su proizvodni odnosi pasivan element prema proizvodnim snagama, ne, jer društveni razvoj dovodi u protivrečnost proizvodne snage i s njima povezane proizvodne i ukupne društvene odnose što rezultuje socijalnom revolucijom. Zato je nedopustivo da se način raspodele društvenog proizvoda odvaja od načina proizvodnje. Zbog toga su i teorijski i praktično neprihvatljive sve one revizionističke interpretacije marksizma koje mu bilo otvoreno (socijaldemokratski reformizam), bilo prikriveno (neo)staljinistički voluntarizam i dogmatizam) podmeću ekonomski determinizam i voluntarizam, a sve sa ciljem pravdanja postojeće društvene prakse koja se temelji na očuvanju horizonta građanskog (kapitalističkog) društva, očuvanju otuđenosti ekonomskih i političkih struktura od radnika i radnog čoveka uopšte, bilo kroz zagovaranje politike evolucije prema socijalizmu kroz reforme koje bitno ne dotiču postojeću stvarnost (socijaldemokratski reformistički etatizam), bilo kroz politiku dogmatskog nametanja obrazaca borbe za socijalizam u vidu zagovaranja sistema personalne unije proleterske države i partije u vidu birokratskog etatizma staljinističkog ili neostaljinističkog tipa, koja vrši obnavljanje svih vidova otuđenja karakterističnih za građansko (kapitalističko) društvo.

Kao ideologija, marksizam sadrži misao proletarijata o ciljevima njegove borbe, o organizaciji, sredstvima i putevima oslobođenja čoveka i društva, o proleterskom osvajanju vlasti i prevazilaženja svake vlasti, o istorijskom značaju klasne borbe i prevazilaženju klasne borbe sa prevazilaženjem klasne vladavine i klasa uopšte, o stvaranju istinske zajednice slobodnih ljudi kroz samoorganizaciju društva u asocijacije slobodnih proizvođača i udruženog rada umesto dosadašnjih iluzornih zajednica, o neposrednim i daljim istorijskim zadacima proletarijata, o vrednostima, moralu i normama socijalističkog (komunističkog) društva, o revolucionarnom prevratu društva.Polazeći od istorijske činjenice klasnih borbi i klasnih protivrečnosti uopšte, marksizam utvrđuje da posebni interesi pojedinih društvenih grupa (slojeva) proizlaze iz uslova njihovog materijalnog života i proizvode različite ideološke predstave koje tim uslovima odgovaraju. Marksistička ideologija zna za sebe da je izraz posebnih interesa proletarijata, ali zasnovana na marksističkoj filozofiji i nauci i na revolucionarnoj praksi proleterskog pokreta, za sebe zna da je poslednji oblik ideološkog mišljenja, da je u funkciji istorijskog progresa ne samo kao deo idejne superstrukture nego i kao materijalna snaga u onoj meri u kojoj je ovladala masama. Ona izražava stepen istorijskog razvoja socijalnih činilaca revolucije. U njihovoj svesti ona predstavlja sistem stavova usmeren na ostvarenje socijalističkog (komunističkog) društva, uključujući i kritiku suprotnih idejnih i stvarnih sistema i pokreta. Marksistička ideologija, s obzirom na uslove proleterske borbe svake zemlje pojedinačno razvijala se i razvija se s obzirom na te osobenosti – ideologija samoupravnog socijalizma, ideologija evrokomunizma itd. Svako zaostajanje ideologije marksizma (u politici, kulturi, obrazovanju, nauci, u svim klasnim pitanjima) širom otvara vrata delovanju antimarksističkih ideologija, od onih otvorenih do onih tipa dezideologizacije.

Kao praksa, marksizam je u sebi spoznata ljudska praksa, jedinstvo idejne i delatne strane. On nije isključivo rezultat praktičnog postojanja proletarijata, nego se i ostvaruje u praktičnom proleterskom pokretu, u revoluciji, socijalizmu (komunizmu) kao stvarnom pokretu koji ukida sadašnje stanje.Koliko teorija služi kao vodilja praksi, još više praksa obrazuje teoriju.Stoga se marksizam kao multidimenzionalni oblik svesti u praksi stalno dokazuje, menja, dopunjuje, razvija se u povezanosti sa praksom. Različite istorijske okolnosti (praksa) zakonito su porodile različite teorije među marksistima, pored različitih teorija između marksista i nemarksista. Sa istorijskog stanovišta to i ima smisla: „…mi možemo saznati samo u uslovima naše epohe i toliko koliko nam ti uslovi dopuštaju“ (Engels, Dijalektika prirode).

Zbog toga je za Marksa i marksizam neprihvatljivo svođenje revolucije na politički akt preuzimanja državne vlasti od strane proletarijata. Za njega i njegove sledbenike ona ima permanentan karakter, karakter procesa, pa zbog toga možemo govoriti i o svetskom karakteru socijalizma i komunizma. Naravno, Marks nije imao iluzija da socijalizam može da nastaje i pobeđuje u svim zemljama istovremeno, već su i on i svi istinski marksisti uvek polazili od toga koji je svet vodeći, od toga je li to svet kapitalizma ili svet socijalizma. Na osnovu toga, neodržive su teorije o socijalizmu, a pogotovo o komunizmu u jednoj zemlji, jer iste mogu značiti ili neostvarivu želju ili birokratsku manipulaciju koja poima socijalizam/komunizam kao stanje, okamenjeni, nepromenjivi sistem. Čak je i Lenjin polazio od toga da se ni prelazni period od kapitalizma ka socijalizmu, a pogotovo socijalizam, ne mogu ostvariti u jednoj zemlji bez pomoći međunarodnog proletarijata, što ponovo potvrđuje univerzalan, svetski karakter socijalizma/komunizma. U vezi sa tim, organizovanje proletarijata u političku partiju ostaje trajan uslov za njegovu pobedu u socijalnoj revoluciji i njezinom krajnjem cilju – uništenju klasa, ali, uvek je reč o organizovanju proletarijata kao klase, a ne o preuzimanju društvene uloge proletarijata od strane dela proletarijta organizovanog u političku partiju, što nam govori da je bit marksizma, njegova integralna komponenta kritika svega postojećeg, te da kritiku vrši proletarijat, da je u njegovo ime niko ne može vršiti i da je ta kritika po svojoj suštini dijalektička, a ne negatorska negacija postojećeg!