STAV PARTIJE KOMUNISTI SRBIJE U VEZI AKTUELNIH SPLETKARENJA ANTINARODNIH REŽIMA U SRBIJI I CRNOJ GORI

Duboko smo zagazili u izbornu godinu na zapadnom Balkanu i samo je pandemija razlog zbog koga su parlamentarni izbori u Srbiji i Crnoj Gori odloženi. Ono na šta smo navikli jeste da ponovo posmatramo antinarodne režime u obe države kako beskrupulozno fabrikuju afere i (ponovo) pokušavaju da zavade narode, dok vredno i marljivo rade „ispod žita“, isključivo u sopstvenu korist.

Sama izborna godina nije (kao što bi se u normalnim državama očekivalo) najvažnija za same izbore, već predstavlja izvesno ubrzanje usled kojeg se pojavljuju skrivene afere, rešavaju ubistva, hapse kriminalci, rešavaju socijalna pitanja, ulaže u infrastrukturu, školstvo, zdravstvo… dok se sve ostalo vreme o tome ćuti, a ljudi se drže u neznanju i strahu. Naime, frekvencija fabrikovanja i publikovanja afera i najavljivanih (po pravilu, nikada sprovedenih) rešenja gorućih pitanja nedvosmisleno ukazuje na činjenicu da su lopovski i antinarodni režimi u kapitalističkoj Srbiji i Crnoj Gori u konstantnoj kampanji i da je izborna godina samo nova egzekucija ljudskih prava i ustavnog poretka.

U susret izborima, i Milo i Alek, po običaju, podgrevaju podele i sukobe, aktiviraju spoljne i unutrašnje neprijatelje, nalaze tačke razdora i sebe stavljaju na čelo branilaca Crne Gore i Srbije. Naravno, kada je država „napadnuta“ ko te pita za ekonomiju, brojne afere, korupciju, lična bogaćenja, pljačku državne imovine, organizovani kriminal.

Kako nije dovoljno fabrikovati unutrašnje afere i stvarati lažnu opoziciju i proganjati neistomišljenike, predizborne kampanje diktatora na čelu Srbije i Crne Gore se po pravilu prenose i u susedne države i često reflektuju na dijasporu, gde god ima prostora za tako nešto. Stvar je prosta, onaj ko nije u žarištu problema i ko poseduje drugačiju perspektivu može objektivnije sagledati sliku i racionalnije doneti sud o dešavanjima, sud koji teško da ide u korist diktatorskim režimima Aleka i Mila. Stoga je građane Srbije u Crnoj Gori i obrnuto potrebno držati u konstantnom strahu od fantomskog, ksenofobnog faktora koji se stalno preteći nadvija nad njihovim glavama. Nije dovoljno biti Srbin u Crnoj Gori, ili Crnogorac u Srbiji, Aleku i Milu je neophodno da su građani u njihovoj mašini za mlevenje mesa i u nesvesnoj službi njihovim planovima i antiustavnim ciljevima. U tom smislu, nikako nije poželjno da se građani Crne Gore u Srbiji osećaju sigurno, niti da se građani Srbije u Crnoj Gori mirno šetaju i obavljaju svoje svakodnevne obaveze bez straha od represije. Potrebno je stvoriti atmosferu panike i linča i na taj način razjediniti građane i stvoriti desničarske frakcije koje seju strah i unose nestabilnost.

Risto Sotona, poznat i kao Amfilohije Radović (takođe poznat po svojim fašističkim stavovima i svetonazorima), mitropolit cetinjsko-primorske Mitropolije je tako napravio jedan manevar koji je kod izvesnog broja ljudi u Srbiji i Crnoj Gori prepoznat kao krajnje patriotski, a koji je ništa drugo do bacanje prašine u oči narodu; za to vreme traje razračunavanje dva kriminalna klana u Crnoj Gori, SPC-a i pomenute Mitropolije kao jednog od ogranka te versko-kriminalne organizacije s jedne, i Mila Đukanovića, s druge strane. Naime, glavni spor je nastao oko zemljišta na ekskluzivnim lokacijama, koje je u vlasništvu Mitropolije, a kojeg Milo Đukanović želi da se dočepa na polu-legalan način, tako što će proglasiti autokefalnost CPC-a (Crnogorska pravoslavna crkva) i praktično izjednačiti crkveno i državno vlasništvo, ili makar stvoriti daleko povoljniju atmosferu za takvu vrstu malverzacija. Jasno je da Risto Sotona to nije dozvolio, jer i njemu je strana valuta srcu draga, tako da su se preko noći, pod plaštom lažnog patriotizma i fabrikovanog progona stvorile litije obmanjenog naroda u Crnoj Gori. Sam taj i takav sukob nije jednostran i ne predstavlja puko komešanje u samom vrhu crnogorsko-srpskog kriminalnog miljea, već je i idelan za mnogo ozbiljniju i veću igru – parlamentarne izbore.

Naime, ako se nezainteresovani građani ujedine u strahu, smesta će se osetiti zaštićenim od strane svoje države, a država su – Alek i Milo, pa će shodno tome i glasati, jer su promene obećane a zaštita u teška vremena obezbeđena samo ukoliko se poseti biračko mesto i zaokruži predloženi broj.

U tom smislu se javljaju i dežurni vikari, klovnovi i ljudi koji služe isključivo da zavade narode i bace dimnu zavesu, kako bi kapitalistički izrabljivači neometano sprovodili svoje planove. Tako je predsednik socijaldemokratske partije SPS, Ivica Dačić, ponovo odigrao svoju ulogu lokalnog ratnog huškača i dao izjavu iz koje se može (ne samo iz konteksta) izvući da će građani Crne Gore u Srbiji verovatno loše proći, imajući u vidu neku vrstu huligansko-uličnog reciprociteta koji bi trebalo da se ogleda kroz nekontrolisanu reakciju građana Srbije prema svojim crnogorskim sugrađanima. U Crnoj Gori, istovremeno, imamo povampireni lokal-nacionalizm i nastavljanje atmosfere linča, dok se dva poglavara i dalje ne oglašavaju po tom pitanju jasnim političkim stavovima, što ukazuje na to da stvar nije vredna bavljenja na samom državnom vrhu i da je prepuštena trećerazrednim funkcionerima i poslušnicima. Dakle, ratnog huškanja svakako ima, ali rata nema i neće ga biti, iako će se ta atmosfera podgrejavati dokle god prolazi kod ljudi i dokle god se osećaju strah, ksenofobija i nacionalizam u vazduhu.

U svetlu svega izrečenog, pozivamo građane Srbije i Crne Gore da objektivno i racionalno sagledaju situaciju u koju su gurnuti mimo svoje volje, i da svu nelagodu, bes i pažnju usmere isključivo na kriminalne klanove Vučić i Đukanović, kako bismo se konačno oslobodili bede koja nam je za vratom decenijama. Stav partije Komunisti Srbije je da ove i ovakve izbore treba aktivno bojkotovati i pokazati aktuelnim režimima da nemaju poverenje građana, a njihovim zapadnim gazdama da nisu u stanju da obezbede legitimitet svojoj vladavini.

SF/SN