STANIVUKOVIĆ – OD LIBERALA DO NACIONALISTE


Iako je jedno vrijeme nastupao na političkoj sceni čisto s liberalnim, buržoasko-reformističkim stavovima u skladu sa programom PDP-a, uvidjevši da sve više gubi na značaju kao politička figura u Republici Srpskoj, Stanivuković postaje kaplarom srpskog nacionalizma iz redova opozicije, nadmećući se kako sa svojom stranačkom koleginicom Jelenom Trivić, tako i sa ostalim liderima unutar pozicije i opozicije. Dok je ona organizovala projekciju o Draži Mihailoviću, koji je po njoj „prvi gerilac i antifašista u okupiranoj Evropi“, dotle je Stanivuković pozirao ispred četničke zastave i učestvovao u crkvenim litijama po Crnoj Gori, ne bi li na tome dobili političke poene od nacionalistički orijentisanih dijelova radničke klase i ostalih radnih ljudi. Od samog početka nije teško uočiti kome on kao političar služi, odnosno čije klasne interese zastupa.
Kao i pozicija, i opozicija nastupa sa parolama o apstraktnom političkom građaninu, vješto skrivajući prave interese koje zastupa iza te kategorije, uključujući tu i kategoriju „narod.“
Govoreći u javnim nastupanjima o reformama, stranim ulaganjima i privlačenju „stranih investitora“ i sl, njegov politički program sam po sebi je buržoasko-reformistički, kojem je, istina, dodao nacionalizam, koji samo na prvi pogled izgleda nespojiv sa liberalizmom. Jer dok liberalizam služi tome kako bi svi dijelovi, sve frakcije unutar buržoazije kao klase ispoljile svoje posebne interese, koji razumije se ne odstupaju od njihovog zajedničkog klasnog interesa, dotle se nacionalizam u ovom slučaju javlja kao ideologija podređena liberalizmu, nastupajući onoga trenutka kada „čisti“ liberalizam zakaže u maskiranju klasnih interesa kapitalističke klase i njezinih slugu.
Razmatrajući iskustvo višepartijskog sistema na ovim prostorima, može se konstatovati da isti služi isključivo za osiguravanje opstanka diktature kapitala, uzimajući u obzir da je isti odigrao ključnu ulogu u rastakanju društvene svojine i svega što je vezano sa samoupravnim socijalizmom kao društvenim poretkom, uključujući tu i izazivanje građanskog rata i raspada SFRJ, čime se uloga višepartijskog sistema na ovim prostorima može opisati kao reakcionarna i kontrarevolucionarna.
Po svemu gledajući, radnička klasa u BiH nema svoju političku opciju, a čega postaje svjesna, što pokazuje izlaznost na lokalnim izborima, čime se potvrđuje Engelsova konstatacija kako su „izbori mjerilo zrelosti radničke klase.“
Jedna radnička, komunistička organizacija u BiH, Savez Komunista BiH, čija je programska orijentacija samoupravni socijalizam, kadrovski jer to zahtjevaju uslovi, još uvijek nije jače aktivna na prostoru BiH.
No,kako god bilo, nacionalisti, liberali, desno-centraški socijaldemokrati neće više proći. Njima će se na tlu BiH kad-tad aktivno suprotstaviti komunisti u savezu sa svim ostalim naprednim, socijalističkim snagama. Da li će do toga doći prije ili kasnije zavisi ne samo od objektivnih okolnosti, već i od komunista samih, njihovih moralno-političkih kvaliteta, potkovanosti i akcione sposobnosti.

NACIONALISTI. LIBERALI, SOCIJALDEMOKRATE I OSTALI NEPRIJATELJI NARODA, NEĆETE PROĆI! NO PASARAN!