ŠOA (UNIŠTAVANJE JEVREJA) U PROLEĆE 1944. GODINE U SUBOTICI


 

“Pitanje ‘Šta je zlo?’ mora se zameniti pitanjem ‘Zašto se čini zlo?’

(Nema odgovora ili definicije šta je zlo.)

 

Filip David

 

Dva najvažnija „događaja“ 1944. godine u Subotici svakako su nasilno skupljanje Jevreja i njihova deportacija 16. juna i oslobođenje Subotice od okupatora 10. oktobra. Dva kontrastna događaja u toj godini: Holokaust[2] i Sloboda!

I danas, 76 godina od fašističkog zločina nad subotičkim Jevrejima zastane nam dah od te tragedije, misli nam se uskomešaju, iznova moramo zastati i minutom ćutanja sa pijetetom se prisetiti na naše sugrađane. Tog 16. juna 1944. godine iz živog tkiva bića Subotice otkinuto je 4000 života (napomena: iza svakog broja je Čovek). Prema popisu stanovništva(1941) u Subotici je živelo 6015 Jevreja, njih 4500 je odvedeno je u logore, 1945. godine vratilo se njih 1050-oro, a danas u Subotici živi 281 naših sugrađana pripadnika Jevrejske nacionalne zajednice (popis iz 2011. godine).

Taj mesec jun 1944. godine je crna mrlja u istorijatu Subotice, senka na ponašanje i odnos dela građana prema zlu.. Holokaust se ne sme pravdati, ne može objasniti, ali postavlja pitanje granica života i smrti,  od tog gore ne može biti i zato se mora razobličiti: Kako mladi da shvate šta je holokaust, da se to više nikada ne desi, da to ne trpe, da se tome suprotstave?! “Aušvic se nikada ne bi mogao desiti, ljudi ga ne bi mogli podnet… Hladnoća društvene monade izolovanih konkurenata, indiferentnost spram sudbine drugih – sve su to bili preduslovi za to da se samo mali broj ljudi pokrene, Mučitelji su to znali…” (Adorno, 1977.) Fašističko učenje tumači zajednicu kao uslov i oblik očuvanja od kriza. Nacija ovo jedinstvo osigurava krvnom čistoćom članova zajednice. Pripadnici manjinskih nacija optužuju se kao osnovni krivci za krizu poretka. Nacionalizam, posebno antisemitizam fašisti usvajaju kao svoj program.

Holokausta kao radikalnog  zla bilo je u XX veku, a da li će ga biti sutra, od nas zavisi! Posle II svetskog rata kao moralno opravdanje anglo-francuske invazije na Egipat 1956. godine, U Prvom zalivskom ratu, 90-ih na YU prostorima imamo etnička čišćenja, atrociteti u Jemenu, NATO bombardovanje Srbije 1999. itd. O ovome moramo misliti i na način kako to 1996. godine kaže David Albalhari: “Kada se jednom poseje seme zla, kao svaki koren, ostaje zauvek na istom mestu, sve dok se ponovo ne steknu povoljni uslovi za njegovo klijanje.”

 

Holokaust kao kulminacija višedecenijske trpeljivosti prema antisemitizmu (Mirko Grlica)

 

Da bismo saznali o holokaustu počinjenom prema Jevrejima od strane fašista 1944. godine, moramo sa par naznaka ukazati na tinjajući antisemitizam koji se nekažnjeno širio, bio prećutkivan u našim krajevima od druge polovine XIX veka i u prvoj polovini XX veka.

Od 1880-ih kreće asimilacija, mađarizacija Jevreja. Počev od 1890. pa do 1944. godine u subotičkoj štampi može se pratiti kontinuitet antisemitski intoniranih tekstova koji uveliko odražavaju odnos javnosti prema Jevrejima. Izgradnja sinagoge u Subotici 1903. godine u bunjevačkim novinama “Neven” dočekano je (na moje iznenađenje) rečima: “Šaka ljudi, a sazidali žinagogu, kao da u Subotici ni nema drugi’ naroda.”

Položaj Jevreja u Kraljevini SHS bio je diskriminatoran, a to se odnosi naročito u obrazovanju, zatim iseljavanju više porodica iz centra grada, oduzimanju poslova itd. Zakon nazvan Numerus Clausus je prema strukama slobodnih zanimanja u finansijskim, trgovinskim i privrednim preduzećima koja su zapošljavala preko 10 radnika,  broj Jevreja je mogao biti do 20% i ne preko toga, a broj studenata Jevreja na fakultetima ne preko 6%. Ove propise diskriminativne prirode donosio je Svetozar Pribićević, ministar unutrašnjih poslova. U Mađarskoj su prva dva zakona o ograničavanju prava Jevreja doneta pre II svetskog rata, treći 1941. a četvrti 1942. godine.

2.

Još pred rat u Subotici su delovala udruženja Turul i Bočkai koja su bila desničarska i antisemitski nastrojena. Tokom rata udruženje Turul je odštampalo proglas da osim berbera, frizera, poslastičara, trgovaca prehrambenim proizvodima sve ostale radnje moraju da odbiju usluživanje Jevrejima. Tako su mnogi na ulaznim vratima svojih radnji istakli natpis: “Jevreje na uslužujemo”. 8. maja 1941. godine počelo se sa popisivanjem imovine svih Jevreja, a počelo se sa trgovinama duvanom u Subotici. U tome je naročito prednjačilo šovinističko udruženje Bočkai, a njegovi ugledni članovi su kao potkazivači tražili da preuzmu oduzetu imovinu.

Broj članova antisemitski nastrojenih Strelastih krstova (Nyilasok) bio je na severu Bačke prilično velik: krajem 1942. godine u Subotici ih je bilo 1154, u Senti 1467, u Kanjiži 425. Članovi su većinom bili zemljoradnici i zanatlije. Kasnije njihov broj opada jer se nisu ispunila njihova očekivanja da će dobiti oduzetu zemlju i radnje deportovanih Jevreja. O Jevrejima odvedenim na prinudni rad pevale su se pesme rugalice:

 

 

“Naredba je izdata

Puno je regruta

Taljigaju ipak

I Kon i Isak.

 

Ašov i lopata, evo nas

Živimo i mremo za vas

Život nam je prava móra

I crknuti se – jao! – mora.”

 

 

Prateći članke u subotičkim novinama “Mađari u Južnim krajevima” (Délvidéki Magyarság) u proleće 1944. godine može se uočiti brojno učešće građana u pokušajima mađarske okupacione vlasti da situaciju prikaže kao normalnu, kao da je sve u redu, bez obzira na postojanje geta u kome je na hiljade Jevreja čekalo deportaciju u logore. Sa gledišta ljudskosti još je poraznija gramzivost za useljavanje u njihove kuće i stanove, zauzimanje njihovih radnji, iako su subotički Jevreji još bili stanovnici ovog grada. U drugim listovima sa područja Potisja piše: “Iz Južnih krajeva odstranjuju se destruktivni elementi, zvezdama obeleženi, predstavnici tihe propagande i zavereništva. Ne zanima nas kuda su otišli, ali svakoga od nas čini spokojnim što ne viđamo njihove karakteristične pojave i lica koja skrivaju tajne, kao što više ne osećamo ni smrad njihovih masnih kaftana.”

 

Progon Jevreja pre deportacije 1944, godine

 

Stavljanjem  Subotice pod jurisdikciju Hortijeve okupacione vlasti 1941. godine došlo je do surove retorzije prema pripadnicima jevrejske zajednice u Subotici koja prevazilazi tadašnje zakonske okvire. U celoj Mađarskoj je u toku II svetskog rata ubijeno više od pola miliona građana jevrejske nacionalnosti. Iako je najveći broj njih stradao tek nakon nemačke okupacije Mađarske, ovaj zločin nikada ne bi bio moguć bez pune kooperativnosti mađarske policije, žandarmerije, državnih službi i cele ratne mašinerije. Jedan broj istoričara nastoji da umanji i relativizuje ulogu Hortija u pogromu Jevreja, iako činjenice ukazuju da je njegova soldateska itekako radila na tome od početka rata.

 

Broj žrtava jevrejske nacionalne zajednice

u Jugoslaviji od 1941. do 1944. godine

 

Područje Broj Jevreja 1941. Broj žrtava Holokausta
Srbija 12.500 11.000
Banat 4.200 3.800
Bačka i Baranja 16.000 13.500
Subotica 6.015 4.000
Uk. Jugoslavija 82.242 67.248 (81,7%)

 

Progon, maltretiranje, hapšenje, suženje i ubijanje Jevrdeja počelo je odmah nakon ulaska Hortijeve soldateske u Bačku 12. aprila 1941. godine i trajalo sve vreme okupacije. Ovo potvrđuju sledeće istorijske činjenice:

 

3.

– 17.04.1941. izdata je naredba da svi nameštenici moraju dokazati svoje poreklo sve do kolena dede i bake;

– 18.04.1941. ukida se ugledni dnevni list Dnevnik županije Bačke (Bácsmegyei Napló) u posedu porodice Fenjveš;

– 28.04.1941. izvršena je racija u subotičkoj sinagogi kojom prilikom je otkriveno 29 lica izbeglih iz okolnih mesta i ona su internirana;

– 20.05.1941. započet je veliki talas hapšenja subotičkih Jevreja koji su bili zatvoreni u sabirne centre na Palićkom putu i ubrzo internirani. Protiv ovih akcija digli su glas mnogi istaknuti građani Subotice i protestvovali kod vojne uprave, ali bez uspeha. Prilikom prisvajanja jevrejske imovine, zbog društvenih i socijalnih napetosti, gradska uprava je to koristila da brzo i radikalno reši socijalne probleme onih koji su bili odani vlastima;

– među petnaestoro komunista obešenih 18. novembra 1941. godine i desetine pomilovanih bilo je i  Jevreja i drugih nacionalnosti;

– u šest zatvora i logora u Subotici, među više hiljada zatvorenih bilo je i Jevreja iz Subotice i okoline;

– Jevreji i drugi u koje nisu imali poverenja slati su na prinudni rad, što je najčešće bilo isto kao smrtna presuda, ako se nije radilo kao što je okupator očekivao;

– kuće, trgovačke radnje Jevreja bili su stalno pljačkani od strane pripadnika okupatorske policije i voske uz pomoć domaćih potkazivača, ucenama nateravani da “robu po spisku” dostavljaju na adrese u Mađarskoj;

– dokumenti okupacione vojske i policije ukazuju na dogovorenu proceduru, u izveštajima prema Pešti akcije antifašista pripisivane Jevrejima, jer u Mađarskoj nije smelo da se zna da se u Bačkoj i Mađari bore protiv fašizma;

– 2. jula 1842. godine održana je sednica gradske uprave Subotice na kojoj je prihvaćen predlog grada Ungvara u Ukrajini upućen Pešti sa zahtevom “konačnog rešenja jevrejskog pitanja”. U tom zahtevu je u 12 tačaka bilo utvrđeno kako da se holokaust sprovede u svakoj sredini, da se onemogući rad i život Jevreja u da se oni prikupe u sabirne koncentracione logore.

 

Masovna deportacija Jevreja u proleće 1944. godine

 

Nakon promene vlasti u Mađarskoj u proleće 1944. godine i dolaskom na vlast Salašija i njegovih krstaša (nyilaši) počelo je energičnije i masovnije pristupanje rešavanju “jevrejskog pitanja” po uputstvima Hitlera.

Na osnovu naredbe, već od aprila 1944. svi Jevreji stariji od 6 godina morali su na javnim mestima nositi šestokraku žutu zvezdu (veličine 10×10 cm) prišivenu na odelo. Istovremeno u okupiranoj Subotici politička policija Mađarske u saradnji sa Gestapom počela je masovna hapšenja, iseljavanje Jevreja iz svojih kuća i stanova i odvođenje u geto – svojevrsni sabirni logor – u ulicama pored železničke stanice u Subotici (danas ulice Pap Pala i Jovana Mikića). Formiranje subotičkog geta počelo je 22. marta 1944. U getu je u maju bilo 1.800, a u junu 2.800 ljudi. Dnevna štampa je kasnije pominjala i 4.300 osoba, jer su pred početak deportacije bili dovedeni Jevreji iz manjih naselja, a privremeno i iz Novog Sada. Jedan deo njih držali su u zgradi parnog mlina na Zemunskom (sada Beogradskom) putu. Podizanje ovog logora naređeno je 28. aprila, iz arhivskih podataka se vidi da je tu bilo zatvoreno 1.775 ljudi. Oni nisu ostali dugo u gradu jer su ih deportovali pre 13. maja 1944. godine.

Jevrejski savet je formiran 29. aprila. Članovi su bili: Emil Fišer, Erne Halbror, dr Emil Hamvaš, Jene Gutman, Jakob Ripner, Laslo Vajs, Herman Copf. Ovo telo je po naredbi gradonačelnika svaki dan od osam ujutru do osam uveče bilo u redarskoj službi. Jevreji su isključivo preko njih mogli da komuniciraju sa vlastima. Ovo telo je imalo i zadatak da pripremi izveštaje o svim interniranim osobama, članovima zajednice, koji su odvedeni u logore ili na prisilan rad, o njihovoj pokretnoj imovini, itd.

 

4.

Subotička policijska kapetanija je 16. maja donela uredbu po kojoj subotički Jevreji nedeljom i praznicima ni pod kojim uslovima nisu smeli da napuste geto. Tokom nedelje bilo je strogo zabranjeno da izlaze iz geta uveče od 7 do ujutru u 9 sati. Kapije geta su smele da se prekorače samo zbog  nabavke hrane. Tramvajem su Jevreji mogli da se voze isključivo u zadnjem delu pomoćnih kola. Po slovu uredbe Jevrejima je bilo zabranjeno da uđu u Palić ili u veliki park blizu jezera. U pozorište nisu smeli ići, a u bioskop samo na prve predstave. Takođe im je bilo zabranjeno da posećuju gostionice, kafane i barove. Uprava subotičkih pijaca je donela uredbu da Jevreji koji nose šestokraku zvezdu mogu kupovati samo posle 10 sati, a prodavci su strogo upozoreni da ne smeju kvalitetnu robu staviti u stranu da bi je namenili Jevrejima.

 

Masovna deportacija Subotičkih Jevreja izvršena je 16. juna. Lokalne vlasti su bile organizovale celokupnu logistiku i pripremile spiskove sa imenima dobijenim iz geta, sastavljenih sa Jevrejskim savetom. Spiskovi su bili sastavljeni po starosti: 12-godišnjaci, 12 do 16-godišnjaci, 17 do 50-godišnjaci, 51 do 60godišnjaci, 61 do 70-godišnjaci i iznad 70 godina starosti. Svi oni su pod krajnje neljudskim uslovima transportovani prvo u Bačalmaš u Mađarskoj, a odatle dalje u: Ašod, Aušvic, Bergen Belzen, Bor, Buhenvald, Budimpešta, Dahau, Hidegseg, Hodmezevašarhelj, Šomaz, Šarkhaza, Segedin, Sekešfehervar, Staro sajmište Beograd, Štuthof, Štrashof, Terezianstat, Vac i druge logore smrti. Nakon deportacije Jevreja uhapšeno je 126 Subotičana za koje je utvrđeno da su nosili pakete namirnica zatvorenicima u centralnom getu u Bačalmašu. U Aušvicu je stradalo 168-oro dece iz Subotice, većinom 10 godina starosti. “Logor je monstruozna mašina za proizvodnju životinja”, napisao je logoraš Primo Levi.

Sve ovo što znamo iz istorije svedoči i dokazuje da je mračni Hitlerov projekat realizovan i u Subotici u kontinuitetu nad Jevrejima, Srbima, Bunjevcima, Mađarima, Hrvatima,Romima i svim onima koji nisu odobravali i podržavali fašizam i vlast okupatora. Ne ponovilo se!

 

Prilozi: fotografije subotičke sinagoge i iz logora Dahau.

Napomene:

– Rad je sačinjen za stručni skup i zbornik radova “1944. godina u Vojvodini – otpor fašizmu”.

– Dugujem zahvalnost Jevrejskoj opštini Subotica na poklonjenoj literaturi.

Literatura:

– “Holokaust i filozofija”, Institut za filozofiju i društvenu teoriju Beograd 2018.

– Konferencija “70 godina od holokausta u Subotici”, Jevrejska opština Subotica 2014.

– “Prilozi iz istoriji subotičkih Jevreja 1920,-1944.” Jevrejska opština Subotica 2014.

  • Film Marije Novakov: “O jevrejskoj školi u Subotici”.

 

 

Olajoš Nađ Mikloš, Društvo za istinu o NOB i Jugoslaviji,Subotica

[1] šoa na hebrejskom znači nevolju, uništavanje

[2] Holokaust, od grčkog holokaustos, potpuno spaljen