SITUACIJA U SRBIJI POČETKOM AVGUSTA 1944. GODINE

Srbija, slobodarska, buntovna, ustanička, okupirana, ali nepokorena, spremala se za odlučujuće dane svoje istorije. Svuda u gradovima, varošicama i selima, negde više, negde manje, razvijen je ilegalni političko-partijski rad, gde su se prenosile i izvršavale direktive Komunističke partije Jugoslavije. Srbija je tada bila puna logora i kazamata u kojima su robijali najbolji borci, koji su bili spremni da daju svoje živote za slobodu i socijalizam. Ovi borci su svaki dan streljani i vešani na gubilištima širom Srbije.
Okupatori, Nemci i Bugari, ove zločine su činili na javnim mestima, a njima su asistirali izdajnici srpskog naroda: nedićevci, ljotićevci-fašisti, četnici Koste Pećanca, Draže Mihailovića i Rusi belogardejci. Srpski se narod nije dao zaplašiti, njegovi najbolji sinovi i kćeri, mladići i devojke, stupali su dobrovoljno u partizanske odrede, brigade i divizije širom zemlje.
Okupator i njegove sluge oslanjaju se na srpske bogataše, takozvane ,, domaćine “, koje izdajnik Milan Nedić lično poziva na dogovor pred svaku okupatorsku ofanzivu, raciju ili hapšenje. Nedić obećava ,, domaćinima ” da im je zagarantovana njihova imovina i da će komunisti biti uskoro istrebljeni. ,, Domaćini “, sa svoje strane, obećavaju kvislingu da će mu dostaviti izveštaje o komunističkoj organizaciji i akcijama partizana. Nedić vrši prisilnu mobilizaciju mladića u svoje ,, dobrovoljačke ” pukove i korpuse, kojima komanduju Nemci. Ovi pukovi učestvuju u najžešćim borbama protiv partizana, čuvajući gradove, magacine sa hranom, komunikacije i objekte na njima, kako bi se Nemci nesmetano snabdevali u borbama protiv partizana. Pomoću svojih istaknutih zlikovaca nedićevci silom mobilišu mladiće po selima i varošicama.
To isto čine zloglasni četnici Draže Mihailovića. Oni su masovno klali, silovali i pljačkali pripadnike partizana i njihove simpatizere. Mihailovićevi četnici su se legalizovali i nisu krili svoju saradnju sa okupatorom i Nedićevom izdajničkom vladom; formirali su mrežu svoje organizacije, razvili i učvrstili ravnogorske odbore po svim selima i srezovima u Srbiji. Pored formiranja odbora oni postavljaju i svoje komandante po selima, varošicama i u gradovima. Ti komandanti su verno služili svojim gospodarima, formirajući seoske straže; a one su puškama ,, čuvale ” sela od partizana i vršile mobilizaciju mladih ljudi u četničke korpuse, za borbu protiv partizana. Bili su to mladići neobučeni u rukovanju oružjem, pa su posle prve borbe napuštali četničke korpuse i bežali svojim kućama. Zbog te neposlušnosti, njih su hvatale četničke zloglasne crne trojke i vraćale u brigade i korpuse, ili su primenjivali zloglasno slovo ,, Z “. Poklali su mnoge od njih da bi zaplašili ostale i sprečili njihovo bežanje iz borbi protiv partizana. Mnogi od ovih mladića pronalazili su partizanske odrede i stupali dobrovoljno u njihove redove. Neki mladići, četnici, koji su bežali iz borbi pričali su u svojim selima da su partizani naoružani do zuba, da ih je mnogo, ,, ko na gori lista “, da su veoma vični u borbi, i da se zbog toga ne mogu boriti protiv njih. To je još više doprinelo propagandi protiv četnika, pa su oni bivali sve ogorčeniji, te su vršili nečuvene zločine. Uplašeni događajima, četnici Draže Mihailovića pojačavaju teror, kako bi narodu nametnuli strah i naterali ga na poslušnost, ali postižu suprotan efekat. Zbog toga četnici pristupaju masovnom klanju ljudi, žena i njihove dece, pripadnika i saradnika partizana. Oni to čine da bi prisilili sve građane da daju svoj doprinos za četnike u novcu, hrani, odeći i ostalim životnim potrebama. Četnici su se ponašali bahato i nisu se zadovoljavali običnom hranom, već su zahtevali, pretnjom nožem, izuzetne đakonije, kao što su: prasići, jaganjci, živina, suvo meso i mlečni proizvodi, ali najraširenija i najomiljenija četnička hrana bila je gibanica. Po tome su ih u narodu i prozvali ,, gibaničarima “. Četnici Draže Mihailovića su vršili silovanja devojaka i žena, a posle toga orgijali, mrcvarili ih i klali, pa posle ostavljali da ove žrtve gleda narod.
Sredinom 1944. godine u Srbiji se poboljšava situacija u korist Narodnooslobodilačkog pokreta. Kod najširih masa naroda sve je jača simpatija prema partizanima, u kojima narod vidi svoj spas. U Srbiji je tada bila u borbama: 21. NO divizija, 22. NOU divizija, 23. NOU divizija, 24. NOU divizija, 25. NOU divizija i 21. partizanski odred. Mnogi su junački izginuli, a veliki ih je broj ranjen ( oko 90.000 ).