RAZVOJ MARKSIZMA U SRBIJI

Marksizam se relativno rano počeo da razvija na prostoru Jugoslavije, naročito u Srbiji. Već u drugoj polovini XIX i početkom XX veka bila su prevedena na srpskohrvatski gotovo sva glavna dela Marksa, Engelsa i drugih teoretičara naučnog socijalizma – ”Manifest komunističke partije” (1871), Engelsov ” Anti-Diring ” ( treće izdanje 1894 ), Marksov ” Kapital “, prva sveska ( 1907 ), i dr. To je pomoglo da se formira naučni pogled na razvoj društva ne samo kod užeg kruga vodećih socijalista nego i kod velikog dela širokih narodnih masa, koje su već bile revolucionisane pokretom Svetozara Markovića i radom Vase Pelagića i drugih revolucionara. Sam Marković je, iako pretežno učenik ruskih socijaldemokrata, bio pod znatnim uticajem Marksovog učenja, čak je i preveo jedno poglavlje ” Kapitala “, a Vaso Pelagić je često isticao u svojim spisima Marksa kao tvorca radničkog ili naučnog socijalizma. Međutim prvi izgrađeni jugoslovenski marksista bio je Dimitrije Tucović ( 1881-1914 ), tvorac Srpske socijaldemokratske partije ( 1903 ) koja je poslužila kao marksističko jezgro u formiranju Komunističke partije Jugoslavije ( 1919 ).
Tucović je bio intelektualno vrlo jak i logički uverljiv u svojim teoretskim izlaganjima. Mada je učio od raznih teoretičara socijalizma – Kauckog, Bebela i drugih, njegovi glavni učitelji su Marks i Engels. Njihova dela Tucović je smatrao priručnikom svoje revolucionarne delatnosti: “Socijalizam je posle Komunističkog manifesta, blagodareći njegovim tvorcima Marksu i Engelsu, postao izraz istorijske nužnosti, rezultat i rešenje klasne borbe u buržoaskom društvu” .
Ono što Tucoviću daje prednost nad ostalim jugoslovenskim socijalistima njegovog vremena jeste Tucovićevo dijalektičko poniranje u stvarnost, moć sagledavanja protivrečnosti u kretanjima društva. Sa tog aspekta on je posmatrao i ulogu avangarde radničke klase, partiju koja ima snagu da usmeri radnike da ide u korak sa društvenim kretanjima: ” Kao što bi bilo pogrešno, nenaučno smatrati da je društvo raspolućeno prosto na dve polovine i da u njemu sem kapitalista i radnika nema drugih klasa i drugih interesa, koji stoje često puta među sobom ili sa ovim u najoštrijem sukobu, isto tako bi bio u velikoj zabludi i prosto ne bi mogao razumeti politički život onaj koji gubi iz vida da se društvene klase i političke partije neprekidno menjaju zajedno i naporedo sa promenama ekonomskih odnosa. “
Tucovićevo dijalektičko prilaženje stvarima i pojavama najbolje se vidi iz njegovih revolucionarno-strategijskih zamisli, pogleda na revoluciju:
” Potrebno je da proletarijat otme od vladajuće klase, buržoazije političku vlast i da pomoću nje izvrši prenos sredstava za proizvodnju iz privatnih ruku u društvenu svojinu i da izvrši organizaciju novog društva. A za izvojevanje ove velike istorijske pobede, preko koje se ulazi u socijalističko društvo i na koju su upravljene sve sadašnje težnje socijalne demokratije, sve forme organizacije i svi oblici borbe proletarijata imaju svoje mesto i svoj pravac nastupanja: sindikati grupišu mase u organizovane celine i podižu njihovu sposobnost za borbu popravkom uslova rada, parlamentarna akcija rastresa sve šire mase potištenog naroda i sjedinjuje njihove težnje pretresanjem pitanja od opšteg interesa i značaja. I kad god se sve ove vrste proleterske akcije vode s obzirom na krajnji cilj socijalne demokratije, one postaju razne forme jedne opšte revolucionarne borbe, a kad god se svaka za sebe smatra kao dovoljna, one odvode na stranputicu ili padaju u oportunističke i anarhističke zablude.”