POVODOM UKIDANJA MONARHIJE

Objavljujemo govor popa Vlade Zečevića, pukovnika Jugoslovenske armije 29.11.1945. godine na dan proglašenja Republike.
,, Ako pregledamo našu istoriju i istoriju vladara od Nemanjića do Karađorđevića, uočićemo nepobitnu istinu: narod srpski se borio za svoju nezavisnost i slobodu, a izvojevane pobede prisvajali su vladari, župani, carevi i kraljevi za sebe i svoje najbliže, dok je narod i dalje ostajao verni podanik svoga gospodara. Narod je imao obavezu da daje sve ljudske i materijalne žrtve u borbi za svoj opstanak, a nikakva prava da odlučuje o svojoj sudbini. To pravo zadržavali su vladari za sebe.
U nedavnoj prošlosti Aleksandar Karađorđević je, na solunskom procesu Apisu i ostalim nevino optuženim, rekao: ,, Sve što štrči-glavu dole!” On se toga pridržavao i sistemski ga sprovodio…I da su svi borbeni sinovi srpskog, hrvatskog, slovenačkog, makedonskog, crnogorskog naroda imali jednu glavu, ona bi otišla dole. Više od dvadeset godina stvarala su se dva fronta. Prvi je bio front dvorskih ubica, pljačkaša, ulizica, migovođa čitave grupe najposlušnijih slugu dvora i monarhije Karađorđevića, od predsednika vlade i ministra do poslednjeg žandarma i pandura; svi su se oni utrkivali ko će više opljačkati i grublje obespraviti narod za svoj račun i račun kuće Karađorđević…Drugi front bio je front naroda: najboljih sinova i kćeri Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca. Do sukoba između ta dva fronta dolazilo je više puta i u raznim oblicima, sve do 1941. godine. Ti sukobi su plaćani krvlju i životima najbrojnijih sinova naroda Jugoslavije – članova Komunističke partije i progresivnijih pojedinaca i grupe pripadnika ostalih političkih stranaka.
U tome i jeste značaj predloga da se monarhija, kralj Petar i svi članovi kuće Karađorđević jednom za svagda svrgnu s vlasti i skinu sa narodnih leđa i da se proglasi republika.
To pravo stekao je srpski narod svojom herojskom borbom od 1941. godine, od početka ustanka do pobede u ratu. Baš na srpskom narodu i leži dužnost da iz svog spiska izbriše najsramnija imena kralja Petra i ostalih Karađorđevića. Srpski narod okrenuo je list sopstvene istorije i ispisuje ga krvlju, snagom i voljom najboljih svojih sinova i kćeri i zato je srpski narod u ogromnoj većini za narodnu vlast, za republiku.
Zašto smo mi za republiku, a protiv monarhije? Zato što su se još od Nemanjića naši vladari svađali između sebe oko prestola. Sveti Sava je morao da iskopa telo Nemanjino kako bi nad njim izmirio braću zavađenu oko prestola. Miloš je Karađorđa ubio zbog prestola, Aleksandar Karađorđević je podvalio svom rođenom bratu oko prestola, knez Pavle je pokušao da podvali kralju Petru.
Stara Jugoslavija je bila zemlja pljačke, u nju su svi lopovi upirali oči i nastojali da je opljačkaju i pokradu. Jugoslavija 1945. godine, pak, uživa veliki ugled u svetu. Taj ugled ne ide u račun onima koji ne mogu da se pomire sa gubljenjem vlasti u zemlji i nemogućnošću pljačke. Narodna vlada izlazi na izbore sa ekonomskim teškoćama koje su posledica rata, ali ona zna da iza nje stoji narod, a svi smo dužni da zajednički snosimo teškoće, za dobro zemlje, naroda i domovine. Ja lično nisam kandidat Demokratke stranke, već Narodnog fronta nove Jugoslavije, jer me 1941. godine nije u ustanak protiv porobljivača i borbu za slobodu uputila Demokratska stranka nego Narodni front i to na poziv Komunističke partije Jugoslavije.
29.11.1945.
Dan proglašenja Republike
Pop Vlado Zečević