O ženama u radničkom pokretu, NOB-u i AFŽ Jugoslavije i Vojvodine

557259_novi-sad6674-ida-sabo-najstarija-ziva-partizanka-foto-nenad-mihajlovic_orig

Sabo Ida

O ženama u radničkom pokretu, NOB-u i AFŽ Jugoslavije i Vojvodine

 

 

Pre II svetskog rata je bio ogroman broj seoske sirotinje i jako malo intelektualki jer ženama, u suštini, školstvo nije bilo dostupno. Još u Vojvodini, Hrvatskoj, Sloveniji neke i dospele do srednje škole, ali imali smo krajeve u celoj Jugoslaviji posebno Bosna, Makedonija, Kosovo, pa Južna Srbija, gde žene nisu išle u školu. Znam da su na Kosovu očevi tukli žensku decu da ne uče, da nebi završavale razred, da bi padale. Postojalo je jedno užasno shvatanje o ženama.

U Vojvodini, pored svog bogatstva, harala je tuberkuloza. Mi koji smo bili uključeni u napredni revolucionarni pokret, nismo imali samo zadatak da govorimo o potrebi borbe sveukupnog naroda koji je bio potlačen, nego smo imali zadatak i zdravstvenog prosvećivanja. Imali smo u svojim redovima i lekare koji su nama držali predavanja o zdravstvenoj zaštiti, borbi protiv tuberkuloze o borbi za normalan, zdravstveno siguran porođaj, jer su kod porođaja žene masovno dobijale sepsu. Veliki broj žena je rađalo kod kuće , često i bez babice. To je privuklo veliki broj žena.ne samo u Vojvodini, već u celoj zemlji pokret žena za ravnopravnost bio je veoma jak i to zahvaljujući Komunističkoj partiji Jugoslavije. Poznato mi je da su se prikupljali potpisi za ravnopravnost žena, pre svega za pravo glasa žena.

Borba za ravnopravnost žena počela je daleko, daleko ranije, s obzirom da je žena imala tako strašan, ponižavajući položaj. U mnogim kućama je bila nesreća kad bi se rodila devojčica. Prevladavala su takva shvatanja. Zaostalost je bila velika kad je u predratnoj Jugoslaviji preko 90% ljudi bilo nepismeno, kad smo imali svega jedan autoput, onda se može zamisliti kakva je bila zaostalost. Zato smo posle rata mnogo radili na prosvećivanju žena. Formirali smo analfabetske tečajeve, čitalačke grupe, da bi se žene opismenile.

Jugoslovenskim ženama niko nije poklonio ravnopravnost već su one svojim učešćem u narodnooslobodilačkoj borbi i to masovnim učešćem sa oružjem u ruci, izborile. One su bile uključene u sve oblike borbe za ravnopravnost, ali ne samo za ravnopravnost žena već i radnika i seljaka koji su takođe bili izrabljivani. Oko 620 hiljada žena je aktivno učestvovalo u borbi, to znači i u gradovima i moram da kažem da je bilo daleko teže biti u gradovima nego u partizanskim jedinicama. Iskusila sam i jedno i drugo i odahnula sam kada sam otišla u partizanske jedinice.

Bila sam u Sloveniji tokom II svetskog rata. U Ljubljani je tada bilo preko šest stotina dece do dve, tri godine, čiji su roditelji morali da ih napuste, jer su Gestapo i OVRA, italijanska obaveštajna služba, tragali za njima. Briga o deci je bila organizovana akcija. I to su radile žene na čelu sa majkom književnika Ziherla. Ona je brinula o svoj toj deci i nijedno dete nije bilo otkriveno. Ali moram reći da su morali biti premeštani skoro svake nedelje u drugu porodicu. Zahvaljujući tome da je preko 90% Ljubljančana bilo za Narodno-oslobodilačku borbu, to nije bio toliko težak zadatak.

Žene su bile herojke. Blizu Ljubljane, ima jedno brdašce, mislim da se zove Sv. Petar. Tu je bila jedna mala crkvica u kojoj je bio jedan pop koji je organizovao mučilište dole u podrumu. Tu je 7000 ljudi pobijeno uz njegovu pomoć. I posle rata, počelo mu je suđenje , ali živih svedoka nije bilo. Javila se jedna žena. I kaže mu: “Da li me se sećaš? Ja sam bila pred porođajem. Klečeći sam te molila da me pustiš da rodim pa me posle streljaj. Ne, ti si naredio tom mladom belogardejcu da me strelja. On me je odveo i rekao-pucam u vazduh. Reći ću da sam te bacio u reku. Beži i skloni se da te uopšte niko ne vidi jer ćemo i ti i ja stradati”. I onda je ona pokazala jednu šumicu gde su bile mlade jelke, a pod svakom jelkom je bio grob. Kada su otkopali grobove u svakom je bilo po deset, petnaest ljudi zakopano. Bilo je i drugih primera herojstva žena. Sećam se Vide Pregar, radnice u jednoj ljubljanskoj fabrici suđa. Italijani su 1941. opkolili fabriku i počeli pretres. U jedan pisaći sto podmetnuli su letak. Bio je to radni sto jedne vrlo mlade devojke, Vide Pregar. Italijani su skupili sve radnike i pred njima su osudili Vidu Pregar na smrt. To se desilo ujutro. U podne su joj rekli da izda sve za koje zna da su u Narodnooslobodilačkom pokretu. Ona je to odbila. Zatim su joj rekli da klekne i moli ih za milost i da će je tada pomilovati i poslati u logor. Vida Pregar je odbila da klekne i da ih moli. Posle podne su je izveli i stavili pred zid i pokušali da joj vežu oči. Nije im dopustila. “Ja se vas ne plašim da gledam u oči, a vi se plašite da mene gledate u oči”. Jedan vojnik je odbio da puca u Vidu Pregar. Stavili su ga pored nje i zajedno streljali.

Žene su nosile feredže u Makedoniji, Bosni, na Kosovu. U Srbiji su mlade devojke od dvanaest godina udavali. Roditelji bi zakazali svadbu, udali bi je kao devojčicu, a zatim su je u porodici koristili svi muškarci dok ne sazri.

Moralo je biti i zdravstvenog prosvećivanja i osnovnog obrazovanja. Organizovali su se kursevi za žene da se opismene, organizovale su se ekipe i to zahvaljujući: AFŽ-u, ekipi lekara, prosvetnih radnika, raznih stručnjaka. Zatim se išlo od kuće do kuće i to u Makedoniji , Bosni, pa i Srbiji jer žene nisu izlazile iz kuće. Učili su ih: osnovnoj higijeni, pravilnom načinu života i da se skidaju feredže. To je bila jako velika borba, a nju su uglavnom nosile žene. Ne zaboravimo, ova zemlja je izišla iz rata i sve zemlje koje su izišle iz rata imale su glad. Gladovalo se. U Jugoslaviji nije bilo gladnih, ni u najzabačenijim krajevima. Nije bilo obilja, nije bilo dovoljno, ali nije bilo gladi zahvaljujući otkupu koji danas mnogi psuju, a ne zna se da je to bilo organizovano da ova zemlja i narod ne bi gladovali. Nije bilo izobilja u Vojvodini i u krajevima koji proizvode, ali ni u Crnoj Gori, Makedoniji nisu gladovali. I tu je AFŽ jako mnogo nosio na leđima. Najveća bitka se vodila da ženska deca idu u školu, da se opismene, što se budno pratilo.

U predratnoj Jugoslaviji, Žene koje su bile zaposlene, čak i intelektualke imale su skoro pola plate od svojih kolega. Posle rata mi smo se zalagali da za isti rad svi isto primaju, bez obzira na pol, bez obzira na nacionalnost, bez obzira na veru.

Nismo imali laka vremena. Imali smo 48-mu kad su nama na granici bili ruski vojnici. Onda je trebalo obezbeđivati vojsku, trebalo je ponovo brinuti o njima, da se ponovo odbrani ova zemlja. Ja se ne slažem sa svim ovim što se dešavalo na Golom otoku. Mi smo birali slobodu jer smo se za nju sami izborili, to nisu nam Rusi doneli. Bilo je grešaka, ali su one bile neminovne. Nema i nije bilo savršenog ljudskog društva, ali u socijalizmu se bar postiglo to da je izbrisana vekovna nepravda prema ženama.

Tavankut je selo u okolini Subotice. Pre II svetskog rata tamo je bilo jako mnogo biroša. Išla sam svake nedelje peške u Tavankut, a uveče sam se vraćala, uvek peške. Bila sam zadužena za rad sa omladinom među kojima je bilo omladinki. Radili smo u kružocima. Nosila sam im knjige za čitanje, a oni su meni dali ogromnu lubenicu da pokažu koliko me vole. Morala sam tu lubenicu da ostavim na prvom mestu gde sam je mogla sakriti jer nisam mogla da je nosim do Subotice.

Omladina je bila dobro organizovana, ne samo Tavankut, nego u svim okolnim mestima: Moravica, Bačka Topola, Čantavir i Ljutovo. Svi su bili dobro organizovani. Biroši i siromašni seljaci su na dan velikog poljoprivrednog štrajka masovno sa motikom i lopatama na ramenu dolazili peške na zbor. Uglavnom su žene išle napred. Recimo, iz Tavankuta su žene na zbor išle sa motikama i lopatama. Na ulazu u Suboticu, tamo gde je igralište, tamo ih je sačekao kordon žandara. Žene su sa lopatama i motikama razbile žandare i stigle na mesto zbora gde je Matko Vuković držao veliki govor. Žene je predvodila Marga Beretić.

Sećam se Marge Beretić, seljanke Tavankuta. Bila je to mlada, inteligentna I energična žena. Mnogo je volela da čita. Knjige koje smo donosili prvo bi ona pročitala. Bila je udata i imala sinčića. Ona je bila jedna od najaktivnijih žena Tavankuta od 1935. Mnogo je doprinela organizovanju žena, ali i omladine tako da smo mi koji smo dolazili iz grada mogli sasvim da se na nju oslonimo. Bila je omiljena među ženama, a i drugi su je cenili. Tavankut je pre drugog svetskog rata bilo jako siromašno mesto. Većina stanovnika je bila uključena u napredni pokret, a oni koji nisu bili simpatizeri pomagali su koliko mogu. Marga Beretić se istakla u organizaciji velikog poljoprivrednog štrajka. Ona je išla od čoveka do čoveka ubeđujući ih da učestvuju u štrajku. Učestvovala je i u prikupljanju “Crvene pomoći”. Za vreme II svetskog rata u Tavankutu su bile organizovane baze za ilegalce, što je bilo jako važno. Marga Beretić je bila među organizatorima i tih aktivnosti. Kada je Subotica oslobođena, još su se vodile borbe oko Batine, Marga Beretić je organizovala žene koje su zbrinjavale ranjenike. Bila je jedna od aktivnih članica AFŽ-a Subotice.

Mi, žene u sindikatu, smo organizovale kuhinju za štrajkače i to ne samo tada. Kad god je bio štrajk u sindikatu organizovale smo kuhinju za štrajkače i njihove porodice da ne bi gladovali. Hrana se nabavljala tako što su mlade devojke sa velikim korpama išle po pijaci I tražile od prodavaca hranu. Najveći broj je dao, jer i to je bila sirotinja koja je kupovala od seljaka ili preprodavala i uvek je bilo hrane. Bilo je hrane uvek i za zatvorenike. Subotica je bila poznata po tome što su donosili zatvorenike iz cele zemlje, čak i iz Zagreba i Beograda. Tada su žene u sindikatu iz komisije za žene išle u posetu zatvorenicima i nosile hranu, uzimale veš, prale i nosile natrag čist veš.

U Subotici je bio jedan istražni sudija Ristić, Makedonac, veoma pošten, čak su ga poslali i na razgovor u Beograd jer je davao komunistima u pritvoru napredne knjige. Kaže on njima: “Ja ne mogu njima dati bibliju jer oni to neće čitati, već im dajem knjige koje znam da će čitati”. No, taj sudija je davao i dozvole da se posete komunisti koji su dovedeni, recimo iz Beograda u Suboticu. Ja sam imala zadatak da posetim Baruh Rašelu koju tada nisam poznavala, ali sam se prijavila kod sudije Ristića da mi da dozvolu da je posetim. Rekla sam da mi je sestričina od ujaka i ujne , a on kaže: “Dobro”. I dozvolio mi je posetu. Dođem u posetu, stojim u krugu za zatvorenike, a tamo su bile dve žene. Ne znam koja je od njih Baruh Rašela. Sudija kaže: “Dođi ovamo, evo ti sestričine”. Eto i takve doživljaje smo imali.

Sećam se porodice Đeri. Bila su tri mladića. Njihov otac je bio revolucionar i decu je tako vaspitavao. Radio je u fabrici Ferum gde je 1933. istakao crvenu zastavu. Najstariji sin, Đeri Franja likvidiran je u Dahau. Bio je član partije. Uhapšen je 1941. godine. i osuđen. Bio je oženjen Jucom Đeri, svojom saradnicom. Ona je bila politirka. Nju su takođe uhapsili, a bila je u drugom stanju. Toliko su je tukli da je izgubila dete. Posle rata i dalje je bila aktivna.

Kćerka, Eržebet Đeri je bila udata za srednjeg brata Lukača. Ona je pre rata bila član SKOJ-a. Organizovala je čitalačke grupe. Čitali su Antidiring I Babela. Njen muž je sa dva brata, starijim I mlađim, bio uhapšen 1941. Stariji brat je imao porodicu, ženu-Lukač Anu, koja je takođe bila veoma aktivna u naprednom pokretu. Braća Lukač su osuđeni 1941. Najstariji, Anin muž, je bio osuđen na smrt, a srednji na vremensku kaznu. Pošto je najstariji brat imao dete, srednji brat je tražio da se kazne promene, da on ide na vešala, a stariji brat da dobije vremensku kaznu i to je i učinjeno.

Posle oslobođenja žene su bile veoma spremne, a želele su da uče. Bio je i drugi položaj žena jer su bile potpuno ravnopravne u svemu, ali trebalo je mnogo raditi da postanu toga svesne i da se i u porodici izbore za pravo na drugačiji život. Bilo je teško jer zaostalost nije bilo lako savladati. Zvali smo lekare da drže predavanja ženama, organizovali smo krojačke kurseve da žene nauče da same sebi nešto sašiju, učile su da kuvaju… Nismo vodili neku visoku politiku, ali jasno, govorili smo da žena sve to može ostvariti, ali mora se boriti. Pre rata smo bili protiv feministkinja jer smo smatrali da izolovani ženski pokret ne može ništa postići. Samo ujedinjenje sa svim potlačenima, iskorištavanima, sa svima koji žive u bedi, samo organizovano postavljajući pitanje ravnopravnosti žena kao problem može se delovati i postići rezultat.

Mislim da žene moraju da se bore protiv nacionalizma. U mešovitoj sredini, kakva je Vojvodina, ali i Srbija, u kojoj ne žive samo Srbi, samo u okviru potpune ravnopravnosti se mogu rešavati i ekonomski i politički problemi. Ako mađarske organizacije budu isticale samo problem Mađara, ono što je problem u Senti, što je problem u Topoli, to nije samo problem Mađara, to je problem ljudi koji tamo žive isto tako. To može biti problem školovanja, što je na žalost, problem svih koji imaju mala primanja. Ne može biti napredan ženski pokret koji je stvoren kao feministički.