23. GODIŠNJICA AGRESIJE NA SR JUGOSLAVIJU

Prenosimo tekst bratske Socijalističke Radničke Partije Hrvatske povodom 23. godišnjice bombardovanja SR Jugoslavije.
26. ožujak 2022.
Pre 23 godine, 24. marta 1999. godine, započela je brutalna, ničim izazvana, može se reći i kukavna, agresija od strane SAD-a i NATO-a na SR Jugoslaviju, jednog od fragmenata nekadašnje zajedničke države Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Nije to bila prva agresija imperijalnog centra moći na čelu sa SAD počinjena prema nekoj državi, u pravilu bitno slabijoj od agresora, ali je u nekim detaljima predstavljala presedan. Prvenstveno se to odnosi na do tada nezabilježen odnos snaga napadnutog i napadača, po broju, ali i vojno tehničkoj opremljenosti. SR Jugoslaviju napalo je 19 NATO članica, s Amerikom na čelu, vrlo sofisticiranim sredstvima za koje nije imala ravnopravan odgovor. Zatim, bio je to prvi slučaj da NATO, koji je osnovan kao tzv. obrambeni savez s ciljem zaštite svojih članica, krši vlastite odredbe i napada državu koja savezu nije predstavljala niti pokrenula nikakvu prijetnju.
Agresija nije imala mandat UN-a, ali to za Ameriku i NATO nije predstavljalo prepreku. Agresija je punih 78 dana sprovođena kukavički, bombardiranjem iz zraka i raketama s brodova, sa sigurne distance i bez izlaganja kopnenih trupa riziku. Vojska SRJ se dosta uspješno nosila s nadmoćnijim protivnikom, ali su zato civilni gubici bili znatni, kao i razaranja infrastrukture, zgrada, industrijskih objekata, mostova, elektrodistribucijskih mreža, kemijskih postrojenja, telekomunikacijskih objekata, cestovnih i željezničkih pravaca, a bombardirana je i kineska ambasada u Beogradu, uz neuvjerljivo objašnjenje da je to bilo slučajno. Korištena su i sredstva neselektivnog zločinačkog učinka poput upotrebe kasetnih i grafitnih bombi i municije s osiromašenim uranom koji trajno kontaminira tlo.
U 78 dana agresije, imperijalisti nisu uspjeli porazit jednu malu državu, što je zadrlo u samu bit opstanka NATO-a. Imperijalistička agresivna vojna struktura si nije mogla dopustiti raspad te su postavljeni takvi uvjeti koje je SR Jugoslavija, iako vojno neporažena, morala prihvatiti kako bi izbjegla potpuno uništenje.
Miroljubivi dio čovječanstva je iskazivao svoje protivljenje agresiji na različitim razinama i na različitim geografskim lokacijama, ali to nije omelo agresorske planove. Najupečatljivije su bile demonstracije u Italiji, posebno u mjestu Aviano, s čijeg su aerodroma u akcije polijetali avioni. Demonstracije su se održavale na tjednoj osnovi kada su dolazili demonstranti organizirano iz cijele Italije, ali i iz susjednih zemalja, Austrije, Slovenije, Hrvatske. Od političkih stranaka u Hrvatskoj jedino je Socijalistička radnička partija osudila agresiju, a njen predsjednik Stipe Šuvar i sam uzeo učešće u demonstracijama u Avianu. Vrijedno je spomenuti i akcije grčkih radnika i komunista, koji su u solunskoj luci opstruirali iskrcaj vojne opreme s brodova i mijenjali putokaze, kako bi unijeli pomutnju u kretanje konvoja.
Sramotno i ponižavajuće je što je Hrvatska ustupila zračni prostor za prelijetanje aviona u akciji, a bilo je prijedloga iz redova, tada opozicijskog, SDP-a kako bi Hrvatska trebala dozvoliti i prelazak trupama ako bi krenula kopnena invazija, usprkos tome što je i sama bila potencijalno ugrožena, budući su bombarderi prilikom povratka u Aviano istresali svoj ubojiti i kontaminirajući teret, koji nisu potrošili u akciji, u Jadransko more.
Vladimir Kapuralin